Iako ljeto, barem kalendarski, još nije završeno hrvatski turistički djelatnici, ali i državni vrh i sva javnost zadovoljno trljaju ruke i već sada zbrajaju rezultate, projicirajući i konačnicu nakon tzv. postsezone koja se upravo odvija. Tako, recimo, nijedan domaći medij nije propustio objaviti informaciju kako je do konca kolovoza Hrvatsku posjetilo 15 milijuna turista koji su ostvarili oko 86 milijuna noćenja, što je, kako su prenijeli, tek za 3-4 posto manje u odnosu na rekordnu 2019. godinu. Razloge za optimizam da će ova godina i premašiti onu koja je prethodila pandemiji hrvatski turistički djelatnici vide u velikom broju prijavljenih gostiju i nakon dva udarna mjeseca (srpanj i kolovoz), te u velikom broju skupova u okviru tzv. kongresnog turizma koji će se održavati diljem hrvatske obale (ali i unutrašnjosti). Još samo da ih posluži najbitniji faktor – vrijeme.
Uobičajeno, najveći broj gostiju bilježi Istra, što i nije čudno jer je ona, zajedno s Kvarnerom, najbliža kontinentalnom dijelu. Primjera radi, negdje sredinom kolovoza mediji su prenijeli informaciju da je Rovinj upravo tih dana zabilježio tri milijunito noćenje ove godine, a precizni djelatnici tamošnje Turističke zajednice izračunali su da im je najveći broj turista pristigao iz Njemačke, zatim Slovenije i Austrije, dok su domaći (hrvatski državljani) činili tek sedam posto gostiju. Rovinj, kao najposjećenije mjesto u Istri, ujedno daje i presjek stanja na ovom poluotoku, a podaci se u postotcima bitno ne razlikuju niti za Medulin niti za Poreč ili Umag. Bilo tako ili ne, ali ispada da je Istra najnedostupnija domaćim gostima, što je podatak koji, osim zadovoljstva, u sebi nosi i određenu dozu tuge.

Morska žetva

I bez provjere, lako je zaključiti da su se domaći gosti smještali na ostalom dijelu hrvatske obale, od Crikvenice, pa do Pelješca. Uostalom, Pašman kao da je sredinom kolovoza dao odgovor na pitanje kamo su se obreli stanovnici s opustjelih zagrebačkih ulica: uz domaće, zadarske, daleko najveći broj registarskih oznaka na tom je otoku bio upravo onih iz Zagreba. Domaćini se, međutim, ne mogu požaliti niti na nedostatak ostalih gostiju iz inozemstva: kampovi kao da su (bili) rezervirani za Slovence i Nizozemce, dok su Nijemci, Austrijanci ili pak Talijani smještaj našli uglavnom u apartmanima i hotelima, koji ove godine nisu morali spuštati cijene ne bi li kao 2020. ili 2021. na taj način privukli gosta koji se odvažio prkositi mjerama protiv širenja koronavirusa. To nam potvrđuje i vremešni pomorac Bogdan Bačić iz Mrljana, koji kaže da će dva udarna mjeseca u turističkoj sezoni uvelike nadopuniti kućne proračune koji se ostalih mjeseci u godini na ovom lijepom, ali i slabo naseljenom otoku održavaju uglavnom iz ribarenja, maslinarstva, vinogradarstva i stočarstva. Niti jaka turistička sezona kao ove godine, međutim, nisu u stanju zaustaviti odavno započeti trend ne samo na ovom otoku nego i u cijeloj Hrvatskoj – iseljavanje.
»Djece je iz godine u godinu sve manje, jer većina njih kada završi osnovnu školu odlazi na kopno, u Zadar ili Biograd na Moru, kasnije i u Split ili Zagreb i uglavnom se ne vraćaju. Tamo nađu posao, zasnuju obitelj i kada dođu na Pašman, u svoje, više su i sami turisti nego što su domaćini. O nekom gospodarskom razvoju otoka, osim onoga ‘apartmanske infrastrukture’, zaista je teško govoriti«, kaže Bačić, čija i sama kći i unuka izvan sezone žive u Rimu.
U odnosu na Pašman, Split, koji je udaljen nekih 140 kilometara, djeluje kao Babilon: mješavina jezika, rasa i kultura dio je svakodnevice ovoga grada svakoga srpnja i kolovoza, posebno kada je riječ o luci, autobusnom i željezničkom kolodvoru, ali i Rivi, Pazaru, Peristilu, Prokurativima. Domaćini, svjesni prisustva bogatih gostiju iz Velike Britanije, Skandinavije, Njemačke i ostaloga dijela Zapadne Europe ne samo da su cijene – skoro poput Dubrovnika – prilagodili dubini njihova džepa nego su otišli i korak dalje. Primjera radi, po priči jednog Amerikanca, vožnja taksijem od luke do Pujanki (dio Splita na nekih 3-4 km od centra) izašla ga je 300 kuna (40 eura!), koliko staju i dvije karte za trajekt od Splita do Korčule. A »apartman«, ako ga ranije niste rezervirali i ukoliko ste uopće imali sreće naći ga, može vas za jednu noć stajati i cijelih od 90 do 130 eura za dvije osobe! U prilog tvrdnji o tome koliko se u Splitu ide »korak dalje« u bezobraznom pražnjenju džepova naivnih turista neka posluži i ovaj podatak: u mjenjačnici na Pazaru (splitska tržnica pokraj zidina Dioklecijanove palače) tečaj eura i kune bilježi nevjerojatni raspon: 100 kupovnih eura iznosi službenih 754 kune, ali ako isti iznos prodajete mjenjačnici dobit ćete tek 609 kuna (dok na Orebiću, recimo, dobijete 726 kuna)! Pa ipak, ostave li se ove stvari po strani i odlučite li se za šetnju ili kupanje Split je u biti onaj stari: Riva je, sa svim tim silnim gostima, ipak prekrasna baš kao što su i Bačvice tradicionalno opuštene, od piciginaša u plićaku do brojne mladeži po kafićima uz more i u moru.

Ekonomska isplativost hrvatskog jezika

Na Split po atmosferi pomalo podsjeća i Korčula, koja, kao »mali Dubrovnik«, privlači turiste sa svih strana. Uočljivo je to čim se brodom pristane u razmjerno malu luku, jer se gotovo uvijek može vidjeti veliko luksuzno plovilo iz daleka (Malte ili Velike Britanje, primjerice) iz kojega po pravilu izlaze vremešni, ali bogati turisti kojima cijena od 170 do 200 kuna za porciju ribe ili pak četrdesetak kuna za pivo ne znači (gotovo) ništa. Srednjovjekovne zidine, navodna rodna kuća Marka Pola, plan grada s ulicama poput ribljeg skeleta i prekrasan pogled na more cijena su koja se ne mjeri niti u kunama niti u funtama. Pa ipak, i na tako skupoj (bar za nas) Korčuli može se naići na bingo. Ako kojim slučajem sjednete u kafić Bistro, koji se nalazi nedaleko obale i zidina staroga grada, ne napuštajte ga niti kada vidite cjenik s poprilično paprenim cijenama. Pivo i limunada, koji po računu iznose 65 kuna (oko 8,5 eura), stajat će vas za 20 manje. Na upit konobaru jesmo li možda upali u »happy hour« kada su pića jeftinija, on će vam spremno odgovoriti da imate popust od 30 posto. Na vaš začuđeni pogled spremno će odgovoriti da to vrijedi za domaće goste. Na vašu primjedbu da ipak niste »domaći« opet će spremno odgovoriti »domaći su svi s kojima se možemo sporazumjeti na istom jeziku«. Poanta je jasna: govori hrvatski, da te svi konobari razumiju. Što bi na ovaj primjer »pozitivne diskriminacije« rekli strani turisti prepuštamo mašti...
I stari dobri Orebić, nekadašnja meka subotičke turističke karavane, ovoga je ljeta došao na svoje. Jana Tolj, koja sa svojim mužem Antom, drži kafić i izdaje apartmane kratko kaže kako je »sezona jaka«. Nakon dvije turistički sušne godine u to smo se i sami mogli uvjeriti: mjesta u hladovini na velikoj gradskoj plaži Trstenica nema već u prijepodnevnim satima, a tako je i duž cijele obale do nje, praktički od luke i Trga Mimbelija pa sve do mola. Za razliku, međutim, od Istre ili srednje Dalmacije struktura gostiju ovdje je posve drugačija: s oko 25 posto prednjače Poljaci, a slijede ih Česi, Slovaci i Mađari, te naravno domaći i gosti iz obližnje Bosne i Hercegovine. Može se, naravno, vidjeti i Slovenaca, Nijemaca ili Austrijanaca, ali u znatno manjem broju negoli sjevernije od Pelješca.
Kada je, pak, riječ o gostima iz Srbije, čini se kako je sve veći broj onih koji ne mare puno za optužbe i prezir prema hrvatskom moru, koje su neskriveno iznosili i predsjednik Aleksandar Vučić i gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević. Uz tradicionalnu Istru, veliki je broj automobila sa srpskim registarskim oznakama koje se mogu vidjeti i na Pašmanu, i u Splitu, i na Korčuli i u Orebiću, kao što se i na plažama odmah po govoru može prepoznati tko je otkuda. Cijene su i u Hrvatskoj, kao i kod nas, otišle u nebesa, ali izgleda da je želja za morem, posebno zbog dugotrajne izoliranosti, ipak bila jača.
Zlatko Romić