Ima nešto u osmijehu što je tako prirodno, čisto i očaravajuće. Biti na odmoru, na moru, prekrasno je i u tom kontekstu osmjehivanja. Svi ti se smiješe. U prolazu, susretu, sudaranju. I prije nego što sam otišla na godišnji odmor imala sam situaciju da sam srela poznanika, na putu do posla, rano ujutro i nitko ništa nije rekao, samo smo se smješkali. Lijepo. Ne moramo uvijek reći nešto glupo, samo da nešto kažemo. Zašto su nam potrebne riječi koje nemaju trenutnu svrhu kada postoji osmijeh koji govori puno više. Ne znam je li to samo meni ili je svima tako, ali kad mi se netko nasmiješi onako, u prolazu, imam osjećaj kao da me zagrlio.
Tako je bilo danas. Veslala sam SUP-om u moru, na putu s plaže. Skrenula sam s »redovne« rute, jer sam se htjela približiti mještanima koji su lovili ribu iz čamca, u smiraj dana, i tu sam srela jednog veslača. Malo smo pričali, sve ono uobičajeno što ide uz upoznavanje i neobavezne razgovore. A onda smo samo razmijenili osmijeh u trenutku. Ne, nije bilo ništa posebno, ako osmijeh ne može biti poseban. Bio je to samo užitak. Kao rečenica koja se ne čuje, ne govori ništa konkretno, ali govori sve. Jako lijepo. Nadam se da svi imaju taj trenutak i da im osmijeh znači, da ga dožive.
Više od očekivanja
Novi Vinodolski je više od onoga što sam očekivala. Kao što sam već spomenula, bila sam tamo prvi, i jedini put do sada, prije trideset i četiri godine. A kad uzmemo u obzir da sam tada bila vrlo mlada, razumljivo je da nisam imala nikakvih sjećanja, pojma što me čeka. Najpovršniji dojam je da je Novi Vinodolski puno veći od onoga što sam zapamtila i očekivala. Nadalje, toliko je miran, nježan i ušuškan da jedva čekam da se vratim u njega, a tu sam tek treći dan i povratak nije ni blizu.
Previše sam rečenica započela s Novim Vinodolskim... i vrijeme je da se bacim na konkretna iskustva.
Plan je bio, kako su prošla tek tri dana, pisati ono što vodič nudi, ali ne želim preskočiti ono što sam doživjela. Što se tiče avantura, tu imam u ponudi plivanje i veslanje, pa krenimo redom.
Plivanje do otoka
Sam naslov zvuči toliko privlačno da mu nisam mogla odoljeti. Naravno, riječ je o otoku Sveti Marino koji je od kopna udaljen svega 200 metara, odnosno 204 metra, iako je sve to relativno s obzirom na to odakle krećete.
Uglavnom, budući da nismo imali konkretan plan za prvi dan našeg boravka ovdje, prepustila sam se spontanosti. Izmjerila sam blizinu, malo pročitala na informativnim pločama i zaplivala. Otok je lako dostupan s mora i vrlo brzo sam bila na njegovom tlu. Dolazite li s kopnene strane Novog Vinodolskog, odmah će vas dočekati ploča sa sjajnom pričom o ruži vjetrova: »Na otoku Sv. Marinu pušu vjetrovi sa svih strana jer je morem povezan sa cijelim svijetom. Sjednite na klupu na kojoj je zapisan lokalni naziv vjetra otplovite s njim i mirno vam more gdje god bili«. A da paket bude još zabavniji napravljeno je osam klupa za sjedenje koje su dobile nazive po vjetrovima koji pušu i nalaze se na onim stranama otoka s kojih taj vjetar puše. Uz sve navedeno, klupe su orijentirane u dva smjera, prema kapelici i prema moru. Za neke vjetrove, poput poznate bure, ili širokog, sam čula, no neke sam, priznajem, tek sada upoznala. Da budem iskrena, neke sam i zaboravila. Uglavnom, cijeli popis vjetrova je: maestral, tramuntana, bura, levant, jugo, pulenat, lebić i široko. U središtu otoka nalazi se kapelica svetog Marina, za koju se objašnjava da potječe iz gotičkog razdoblja. Crkva s otokom čini ambijentalnu cjelinu i na neki je način simbol grada. Na kamenom natpisu iz 3. ili 4. stoljeća koji je otkriven na otočiću spominje se ime rimske carice Helene. Nešto što je meni osobno bilo zanimljivo, a izgledalo je kao osmatračnica jer nisam znala čemu služi, je tuner. Tek kasnije sam otkrila da se tako zove. Do tada smo svi mislili da je to nešto za što se vezuju jahte. Ali ne, otok je nekada služio ribarima za lov na tune, pa ovo s tunerom ide uz cijelu priču.
Čini se da je otok sam po sebi dovoljno šarolik, da ovdje moram stati, a ostatak doživljaja zaokružiti u sljedećem broju.
Gorana Koporan
