Jedno prosječno obiteljsko stablo uglavnom obuhvaća četiri generacije (sin/kći, otac/mati, djed/baba, pradjed/prabaka, šukundjed/šukunbaba). To donekle ima i smisla, jer se uglavnom drži da se srodnici do 4.-5. generacije nalaze u uskoj međusobnoj vezi. Ljudi se uglavnom sjećaju svojih dida i majki, jer su provodili vrijeme s njima. Međutim, malo je tih koji su imali izravni dodir s pradidama i pramajkama. Većina uglavnom o trećem koljenu ima neizravne spoznaje. O petom – da se i ne govori. Uostalom, vremenski je isuviše daleko da bi bilo pristupačno.
Također, uslijed suvremenog tempa života i migracija detalji iz prošlosti jedne obitelji – ili izblijede ili iščeznu. Zapravo, u zaborav padaju ne samo detalji, poput anegdota, nego i osnovne činjenice (imena, datumi i srodnički odnosi). Međutim, ipak nije sve izgubljeno.
Rekonstrukcija stabla
Rekonstrukcija obiteljskog stabla je moguća u uvjetima gdje se ne može računati na izravnu pomoć predaka. To pokazuje i slučaj obiteljskog stabla Ivice Dulića iz Tavankuta, istaknutog člana HKPD-a Matija Gubec. On je također potomak Milaka Dulića (1716. – 1777.) u 8. koljenu. Milak je opet jedan od sinova Ilije Dulića (1674. – 1758.). Oženio se 28. XI. 1735. Marijom Gršić, koja mu je rodila nekoliko sinova. Na rodoslovnom stablu vide se: Matan (r. 11. II. 1739.), Damjan (21. X. 1745.), Marko (5. IV. 1751.), Kuzman (3. VI. 1754.) i Joka (11. VIII. 1760.), ali matične knjige pokazuju da je bilo još muških potomaka. Ivičin predak u 7. koljenu je Marko, koji se 19. XI. 1769. oženio Matijom, kćerkom Martina Poljakovića. Ona mu je rodila nekoliko sinova, od kojih se po značenju izdvaja Grgo Dulić (1773.). Grgo je vjenčao Janju Prćić (1789.). I ovaj brak je urodio plodom. Rođeno je nekoliko sinova koji su nastavili lozu. Među njima se ističe sin Ivan Dulić, koji je doživio lijepe godine. Rođen je 29. VIII. 1815., a umro 17. VI. 1901. godine.
Općinari i gazde
Ivan Dulić (1815. – 1901.) bio je oženjen Ružom Milodanović (u braku od 13. XI. 1833.), koju je nadživio. Bio je član subotičke općine. Iz Bunjevačkih i šokačkih novina (7. III. 1872.) doznaje se da je plaćao 447 forinti pristojbe, što ga ubraja u imućnije građane Subotice. Imao je među inim sina Kalora (31. VIII. 1848.), koji nije ucrtan u obiteljskom stablu. Upisani su samo sinovi Marko (1836.), Veco (1844.) i Joko (1846.), ali se iz matičnih knjiga vidi da nisu bili jedini muški potomci. Kalor se oženio Margom Šarčević (1867.), koja mu je podarila sina Ivana (14. XII. 1884.) – Ivičinog pradjeda.
Ivan je zanimljiv po tome što je njegovo imanje poslije Drugog svjetskog rata (salaš u Tavankutu) postalo »objektom agrarne reforme«. On je ujedno najstariji predak u obitelji Ivice Dulića o kojemu postoji kako-tako živo sjećanje. Po obiteljskoj predaji, stanovao je »na gredi«. Arhivski spisi i periodika to potvrđuju. U pitanju je Gundulićeva 51. Godine 1903. vjenčao je Mariju Kujundžić, s kojom je imao četvoricu sinova: Kalora (1911.), Grgu (1913.), Đulu (1914.) i Josu (1928.). Grgo je Ivičin djed.
Inače, Dulići spadaju u jednu od najrazgranatijih obitelji bačkih Hrvata. Osim muških, imaju i mnogo ženskih potomaka slavnih predaka (Ilije, Milaka itd.). Možda najbolji primjer je obitelj Ivković Ivandekić iz Đurđina, iz koje dolazi novinarka Kristina Ivković Ivandekić (Novi Sad). Njihov predak Bonaventura Ivković Ivandekić oženio se 1874. Lojzijom, kćerkom Paje Dulića i Terezije Malagurski, unukom Vece Dulića i Terezije pl. Piuković iz Mateovića (predio kod Tataháze). Veco Dulić (1808.) zapravo je bio rođeni brat gore spomenutog Ivana Dulića (1815. – 1901.).
