Stari zavjet nam svjedoči kako se Bog stoljećima objavljivao svome narodu. Ljudi su i prije početka Božje objave mogli naslutiti da on postoji, promatrajući njegove tragove u stvorenome svijetu. No, nisu ga mogli proniknuti, pa su često o njemu imali krive predodžbe. Stoga je Bog odlučio razotkriti se čovjeku, te je svoje pravo lice počeo otkrivati narodu kojega je sebi izabrao. Iako su bili Božji izabranici, oni su o njemu znali samo ono što im je on sam o sebi objavio. Ta objava je bila postupna, te su spoznavali malo-pomalo. Tako su znali da je Bog Stvoritelj, da je Osloboditelj, da ljubi svoj narod, da je Svemogući… Međutim, često su njihovi doživljaji Boga bili pogrešni. Oni su ga tako doživljavali kao strogog suca i osvetnika, iako je on njihov Spasitelj i Stvoritelj.
Sin objavljuje Oca
Bog je, kada se ispunilo vrijeme, odlučio svoju objavu podići na još jedan viši nivo, te se utjelovio. Sin nam je u liku čovjeka Isusa Krista objavio Boga na drugačiji način od onoga kako su ga shvaćali starozavjetni ljudi. U osobi Sin Bog je postao čovjeku bliži nego prije, a čovjek ga je mogao lakše spoznati i upoznati. Isus Krist je za vrijeme svoga javnog djelovanja objavljivao Boga svojim riječima i djelima. Ispričao je mnoge prispodobe koje su na primjerima iz svakodnevnog života otkrivale pravu sliku Boga. Tako ga je Krist objavio kao milosrdnog Oca i raspršio starozavjetnu predodžbu strogog suca. A liturgija 24. nedjelje kroz godinu stavlja pred nas nekoliko prispodoba u kojima Isus naviješta upravo takvog Boga (usp. Lk 15, 1-32).
Bog ljubi grješnika
Evanđelist Luka zapisao je niz prispodobi koje na slikovit način prikazuju odnos Boga prema grješnom čovjeku. U svim tim prispodobama grješnik je poput izgubljene stvari (ovca, drahma), koju vlasnik na kraju pronalazi i zbog toga se raduje. Taj koji pronalazi ono što je izgubio predstavlja Boga, koji se raduje kada se izgubljeni grješnik njemu ponovno vrati. Kao posljednju u nizu Isus priča prispodobu o milosrdnom ocu. Ona na najbolji način oslikava Božje milosrđe spram grješnog čovjeka. Milosrdni otac koji radosno dočekuje razvratnog sina, koji je u svijetu propao, te se pokajao i vraća se nazad ocu, slika je Boga Oca, koji s jednakom radošću dočekuje raskajanog grješnika, koji se odlučio obratiti. Božje milosrđe znak je njegove ljubavi. Kao što otac ljubi svoga sina, tako i Bog ljubi svakoga, jer smo svi njegova djeca. Otac odgaja, pokušava dijete uputiti i poučiti, a ako dijete i ne sluša, očeva ljubav se ne smanjuje. Kada se dijete odluči popraviti, otac se raduje, jer želi dijete pored sebe, želi ga vidjeti da živi onako kako ga je on poučio. Tako i Bog Otac. On nas odgaja i poučava, želi da smo uz njega, da slušamo njegovu riječ i živimo prema njegovim zakonima. A kada grješnik odluči odbaciti ono što ga Bog uči, on ga ništa manje ne voli. Naprotiv, žali što je njegovo ljubljeno dijete od njega otišlo. Nestrpljivo čeka njegovo obraćenje i svakog grješnika s velikom radošću prima k sebi nazad.
Svjesni smo svoje grješnosti i malenosti pred Bogom. Naša nas grješnost od njega udaljava. No, Božje milosrđe veće je od svake naše slabosti. Otac mrzi grijeh, ali ne grješnika, njega ljubi, jer je on njegovo dijete. Stoga ni sami ne smijemo biti strogi prema sebi, niti se bojati Boga kao starozavjetni čovjek. Važno je obratiti se, pokajati se iskreno i stalno se truditi živjeti prema Božjim zakonima. On će se tada radovati povratku svoga »izgubljenog sina«.
