Vjerovali ili ne, ovo je izuzetno ozbiljno pitanje. Počet ću s jednom dogodovštinom iz mog graditeljskog života. Desilo se da sam kao šef jednog pogona sa svojim majstorom električarem, vodeći brigu o električnim instalacijama na gradilištima, bio u obilasku više gradilišta u Kikindi. Ja sam bio vozač i nisam pio, ali je zato moj majstor na svakom gradilištu na kojem smo bili popio bar dva vinjaka jer su to nudili. Kada smo stigli u Suboticu, rekao sam »Ajdemo na jedno piće u Laci čardu, sada mogu i ja nešto popiti a poslije te nosim kući«. On je, kao i ja, stanovao blizu te kafane. Kada smo popili piće rekoh: »Hajde idemo!«. On se nešto počeo nećkati, pa sam ga pitao: »Što ti je?«, a on mi odgovori: »Ne smijem, bojim se žene, jer će me grditi što sam pijan!«. Rekao sam: »Baš me briga, reci joj da sam te ja napio!«. Kada smo stigli i pozvonili, žena je izletjela i odmah napala muža: »Barabo, opet si se napio, samo trošiš novac!«, a on je skromno rekao: »Ne buni se, bilo je džabe, šef je plaćao!«. Ona se odmah ozarila i rekla: »Ako je džabe, onda je u redu, hajde dođi u kuću«. Uhvatila ga je pod ruku i uvela unutra, mene nije ni pozdravila. Znači ako netko drugi plaća možeš svašta raditi jer ne plaćaš ti, nego recimo šef, firma, općina, država ili neki sponzor.

Ako država plaća onda je džabe?!

Za jednu državu međunarodni putevi su vrlo bitni, recimo za nekadašnju SFRJ takav put je bio E-5 koji je povezivao sjevernu Europu s Egejskim morem. Gradnja i održavanje ovih puteva je državna obveza koja mnogo i košta. Već odavno, ako se gradi nova prometnica, ona treba izbjeći naseljena mjesta i gradove. Oko većih gradova prave se tzv. obilaznice na kojima se preko posebno formiranih čvorišta možeš isključiti s autoceste ili uključiti se na nju. Ovo je danas jasno i najmlađem vozaču, ali nekad nije bilo tako. Prva ozbiljna gradnja ovakve vrste autoputa bio je dio isto međunarodne ceste »Put Bratstva i jedinstva« koji je povezivao Beograd i Zagreb. Šezdesetih godina prošlog vijeka počela je i gradnja autoceste Beograd-Niš, koja je ujedno bila i etapa međunarodnog puta E-5. Tadašnji čelnici Beograda smislili su »genijalan plan«, pošto se gradnja financirala iz saveznog proračuna, umjesto da ove puteve vode oko glavnog grada, smislili su da autocestu provedu kroz srce grada, a time će riješiti i gradnju lokalnih gradskih prometnica i gradskih ulica. Kao što se vremenom i pokazalo, ova »autocesta« postala je jedna brza gradska prometnica koja je sve više i više zagušena zbog prijevoza robe kamionima. O zagađenosti zraka sada nećemo govoriti. To je razlog što se već nekoliko godina gradi tzv. obilaznica oko Beograda koja još nije gotova. Po mom mišljenju ova obilaznica neće smanjti »gužve automobila« jer nije riješen javni prijevoz, ali o tome trenutno brine novi gradonačelnik i njegov tim.

Što mogu veliki, mogu i mali!?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća subotički čelnici ugledali su se na beogradske. Naime, bilo je planirano da se dio međunarodnog puta E-5 rekonstruira ili da se izgradi nov, jer je još pedesetih godina izrađen regionalni plan koji je predvidio da ova prometnica prođe pokraj grada. Rukovoditelji općine smišljali su kako iskoristiti ove savezne novce za poboljšanje stanja kolovoza na gradskim ulicama i kako mogu provući bar neophodne četiri prometne trake kroz grad. Zbog izgrađenosti, slobodnog prostora u centru nije bilo, ali postojala je tramvajska pruga od Aleksandrova do Palića koja je išla paralelno s međunarodnim putem. Eto rješenja, put ćemo proširiti s trasom tramvaja, tramvajske tračnice mogu ići u nivou asfalta »eto puta i eto tramvaja«, ali po propisima, na kolovozu međunarodnog puta ne mogu biti nikakve šine. Onda ćemo ukinuti tramvaj i uvesti autobuse umjesto tramvaja, koji je »nerentabilan i zastario je«. Reakcija protiv ove odluke bila je žestoka na svim nivoima. Onda su nam »novosadisti« priskočili u pomoć, jer su oni već ukinuli tramvaj, jedna »ugledna institucija« izradila je elaborat o tome da je uvođenje autobusa mnogo rentabilnije. Neću dalje elaborirati temu, jer su tadašnji čelnici smislili iskoristiti »džabe dobijene savezne novce« da malo poboljšaju asfaltiranost gradskih ulica. Tako je prvo ukinuta linija prema Aleksandrovu u travnju 1974., ostalo je povijest grada. Konačno, napravljene su obilaznice, ali prometne gužve su ogromne jer nema dobro riješenog prometa i efikasnog javnog prijevoza. Slično se govorilo i u slučaju kazališta: »grad plaća samo 10%«. Tako ide i gradnja. Političari danas često govore: »Grad će dobiti to i to...«. U konačnici mi to sve osiguravamo npr. kupovinom i plaćanjem poreza na promet koji ide direktno u proračun RS.