Poniznost kao vrlina nije cijenjena u svijetu. Ponizni se smatraju nesnalažljivima, nedovoljno probitačnima, meta su iskorištavanja… Bez obzira koje druge vrline posjeduju, poniznost ljude u ovome svijetu čini manje vrijednima. Međutim, Bog na stvarnost gleda drugačije. Vrline koje cijeni svijet, pred Bogom su često nevažne, a ono što svijet smatra manom, za Boga je vrlina. Poniznost je ono što Bog gleda i što će biti važno kada se preselimo u vječnost.
Pouka o poniznosti
Isus je tijekom svoga javnog djelovanja poučavao svoje učenike kako treba živjeti da bi omiljeli Bogu. Evanđelisti su zapisali brojne prispodobe koje su u sebi nosile pouke prema kojima se trebalo ravnati. Tako evanđelist Luka zapisuje Isusovu prispodobu u kojoj je poniznost istaknuta kao važna vrlina njegovih sljedbenika (usp. Lk 14, 1.7-14). On koristi sliku svadbe, koja u Svetom pismu često predstavlja Božje kraljevstvo. Isus savjetuje učenike da kada dođu na svadbu ne zauzimaju prva mjesta, da ih ne bi netko premjestio, jer ta mjesta pripadaju uglednijima, nego da sjedaju na zadnja mjesta, pa kada ih domaćin premjesti na bolje mjesto, bit će ponosni.
Mi često sebe smatramo važnima i boljima od drugih. Tako se i ponašamo, želimo se što više istaknuti, čak kada za to i nema opravdanja. I kada razmišljamo o našem ulasku u Božje kraljevstvo, opet smo skloni uspoređivati se s drugima, isticati svoje superiornosti i smatrati se više vrijednima pred Bogom od drugih ljudi. No, Isusova prispodoba o mjestima na svadbi želi nas na vrijeme upozoriti da razmišljanje o sebi u superlativima nije poželjno, da nas ono svrstava među one koji trebaju promijeniti svoje stavove i način života. Naravno, Isus ne želi da budemo poniženi, niti sebe da ponižavamo. Poniznost i poniženje nije isto. Poniznost je ne biti ohol zbog nekih kvaliteta koje kod sebe prepoznajemo, osobito ako primjećujemo da nas naše kvalitete čine u nečemu boljima od drugih. Poniznost je realna slika o samome sebi. Svatko ima pozitivnih osobina i talenata, ali također svatko je i pun mana i onoga što kod sebe treba mijenjati. Svijest o tome da imamo i mane i kvalitete i da trebamo i moramo na sebi raditi, kako bi bili još bolji, čini nas poniznima i priječi da postanemo oholi.
Ponizan kršćanin
Dakle, ponizan čovjek svjestan je svojih kvaliteta, ali i nedostataka, posebno je svjestan svoje malenosti pred Bogom. Zna da je potreban obraćenja i da, koliko god se trudio, uvijek može više i bolje raditi na svome obraćenju. Ponizan čovjek se ne uspoređuje s drugim da bi dokazao koliko je bolji, već da bi vidio koliko je potrebno da na sebi radi. Zna da su svi talenti, snaga i hrabrost Božji darovi na kojima treba zahvaljivati, a ne zbog njih se uznositi. Ponizan ne ponižava svoga brata, jer zna da smo svi djeca Božja, da o drugima samo Bog sve zna i samo Bog o njima može suditi, te se ne oholi pred drugim, jer možda je u Božjim očima mnogo manji od svoga brata od kojega mu se čini da je mnogo veći.
Poniznost je također Božji dar za koji treba moliti i oko kojeg se treba neprestano truditi. Oholost, kao prva od sedam glavnih grijeha, stalno vreba da nas uzme pod svoje, a u nekim životnim situacijama to joj nije ni malo teško. Stoga se kršćanin treba stalno truditi oko svoje poniznosti, kako bi jednoga dana zavrijedio mjesto u Božjem kraljevstvu, jer »svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 14, 11).
