20. kolovoza 1921. – Subotičke novine pišu da je na Veliku Gospojinu blagoslovljena crkva na Bikovu u prisustvu velikog broja naroda. Među uglednicima su bili narodni zastupnici Vranje Sudarević i Blaško Rajić, bivši veliki župan Stipan Matijević, odvjetnici Babijan Malagurski i Joso Prćić, te ostali. Salaši su bili puni gostiju i u svadbenom raspoloženju. Predvečer je bilo veliko narodno veselje.
21. kolovoza 1953. – Hrvatska riječ piše da se prije nekoliko tjedana sastao »jedan širi krug Hrvata, kulturnih i javnih radnika, koji su u sklopu drugih pitanja društvenog i kulturnog života« raspravljali oko toga koji pravopis upotrebljavati u subotičkim školama: Belićev (srpski) ili Boranićev (hrvatski). Ovi intelektualci su između sebe izabrali jednu komisiju, koja je dobila zadatak da ispita mogućnost izvođenja nastave u nekim školama na hrvatskom jeziku. Formirana je i posebna komisija za prikupljanje materijala iz povijesti Hrvata-Bunjevaca, koja bi se obrađivala u okviru nacionalne povijesti. Člankopisac zapaža: »Već sada se oko ovoga pitanja daju razni komentari, vrlo štetni i opasni jer dovode do raspirivanja šovinizma kako srpskog tako i hrvatskog«.
22. kolovoza 1925. – Hrvatske novine pišu da je starješinstvo jugoslavenske franjevačke redodržave premjestilo iz subotičkog samostana o. Diniška Andrašeca, vrsnoga hrvatskog govornika i ispovjednika, organizatora pjesme, u Varaždin za gimnazijskog profesora, a o. Gotharda Goričanca, doktora teologije, u Čakovac, za profesora vjeronauke na učiteljskoj školi. U Suboticu je premješten sa slovenskog Klanjca o. Valerije Sklepin.
23. kolovoza 1940. – Obzor donosi nekrolog o Isi Velikanoviću, koji je poslije duge i teške bolesti umro u Zagrebu 21. kolovoza. »Današnja hrvatska književnost, pogotovo prevodilačka izgubila je u Isi Velikanoviću jednoga od najznatnijih svojih predstavnika«, zaključuje list.
24. kolovoza 1920. – Neven piše o Franjevačkom samostanu sv. Mihovila u Subotici: »Za vreme rata i prie fratrovi su prednjačili u gonenju Bunjevaca, u crkvi svakom zgodom su Madžarima dali prednost a bunjevačke pravice malo po malo su zapostavljali, i kada su se pobožni bunjevci tužili sadanjem tužnom Bunjevcu Gvardijanu Josipu Rukavini da to nije pravo, ako se bunjevačka služba božja tarma. Na što mu gvardijan uzrujano odvrati: »Vi ste bundžije i kao takove predat ću vas sudu, ako nećete ćutiti. A kada smo jednom drugom prigodom prosili od istoga gvardijana da nam izašalje jednog bunjevačkog fratra za kateketu, a on nam odvrati, da će nam poslat Madžara, al Bunjevca ne«.
25. kolovoza 1906. – Fruškogorac piše da je odbor za gradnju Hrvatskog doma u Rumi razaslao »ovih dana« sabirne arke diljem Hrvatske na adrese svih hrvatskih i srpskih kulturnih društava s nadom da će njegova stvar naići na »svestrani materijalni i moralni odziv«.
26. kolovoza 1945. – Hrvatska riječ u svom uvodniku objašnjava zašto se list koji je pokrenut kao Slobodna Vojvodina u Novom Sadu od sada pojavljuje pod imenom Hrvatska riječ. Zbog jednakog imena sa srpskom Slobodnom Vojvodinom »dolazilo je često do zabuna i nerazumjevanja kod čitalaca«. Osim toga, promjena naslova je učinjena kao »još jedan korak naprijed u jačanju bratstva i jedinstva na djelu«. List obećava da će biti »zaista riječ Hrvata u Vojvodini, riječ svjesnih rodoljuba učesnika u obnovi, izgradnji i obrani Demokratske federativne republikanske Jugoslavije koju su stvorili i koju će održati i razvijati svi njezini narodi, medju kojima Hrvati zauzimaju ugledno mjesto«.
