Traktorska blokada je završena. Dogovor poljoprivrednika (onih koji su pregovarali) i Vlade je postignut. Ustupke su načinili i jedni i drugi. Više prosvjednici nego Vlada, ali barem se nešto uspjelo uraditi. Osim izboriti se za neke od svojih zahtjeva i pokazati kako se sa nezadovojstvom poljoprivrednika ne treba šaliti. Jesu li, kada su traktori već izašli na prosvjede, nezadovoljni poljoprivrednici mogli više i bolje? Vjerojatno. Samo za to je trebalo više jedinstva, za to su trebali zajednički zahtjevi, zajednički interesi, zajednički pregovarači. Ovako se u cijeni suncokreta i regresiranog dizela izgubila jedna važna stvar, a to je suša. Jesu pregovori uvijek kompromis, ali koliko će koja strana popustiti ne ovisi samo od argumenata, već (često) od jačine pregovaračke strane. I obično ta jačina već u startu daje prednost koju argumenti druge strane teško mogu nadoknaditi.
Dogovor oko radne verzije Akcijskog plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina također bi trebao biti rezultat dogovora i suglasnosti svih zainteresiranih strana. Obzirom da je riječ o strateškom dokumentu koji regulira osjetljivo pitanje prava i položaja nacionalnih manjina trebalo bi biti važno približiti i usuglasiti stavove. Europskoj uniji pokazati da se zaista želi razgovarati o problemima manjina i da se zaista želi i rješavati ih. A ima se raditi na mnogo čemu. Upošljavanju pripadnika nacionalnih manjina u državna tijela, javnu upravu, izradi Registra nematerijalne kulturne baštine, upošljavanju jezično stručnog kadra u nastavi, kampanji za upis u nastavu na jezicima manjina… Mnogo je načina da se konkretnim aktivnostima, koje bi postale i dio Akcijskog plana zaista i pokaže kako se iskreno žele unaprijediti manjinska prava. Konkretno i iskreno, a ne samo kao predstava za Europsku uniju. Sada je prilika za to. Pa makar to značilo ustupke i kompromise, bez obzira na početnu prednost koju vam daje činjenica da pregovarate u ime države. 
Z. V.