Do kasnih pedesetih godina, kad dijete samostalno načini prvi korak, bilo muško ili žensko, ošišalo se do glave, na ćelavu. Kosa, koja se u Sonti zove kika, ili samo jedan dio se zakopavao pod okapinom vjerujući da će dijete imati gustu i lijepu kosu, a ostatak se spalio. Na blagdan Marija Magdalena, koji Šokci u Sonti imenuju Marija Mandalina, djevojčice i djevojke su rezale mali dio kose i također zakopavale ispod okapine vjerujući da su kosu darivale svetici Magdaleni i da će onda i one imati kosu lijepu kao ona, tj. da će im svetica darivati lijepu kosu.
Do pojave šampona kosa se prala samo jednom tjedno u kišnici i domaćem sapunu, a ispirala se također kišnicom u koju je bilo dodato kašika ili dvije octa. Kosa je postajala kao svila, meka i sjajna.
U žetvi kod Šokica u Sonti nisu postojali posebni običaji oko uređivanja kose. Šokice su i inače puštale kosu da izraste skoro do struka. Takva kosa se uplitala ili u jednu pletenicu (rep) ili u dvije pletenice, koje su se podizale na potiljku i uplitale u punđe. Djevojke su pravile elipsastu punđu (kukulj od uha do uha), a udane žene kao i starice kukulj ko guka, pričvršćen šnalama od žice (špijodlama). Za vrijeme teških poljskih radova, ono što možda izdvaja Šokicu iz Sonte, karakterizira pokrivalo za glavu. To je bila marama, koja se zove krpa.
Krpa se izrađivala kompletno u kućnoj radinosti od čistoga, što znači da je bila izatkana od pamuka, tj. i potka (ako je kod drugih tkanja nit bila od konoplje zvala se pučica, od pamuka nit pamućka, od vune nit vune) i osnova (snova) su bile od pamučnih vlakana (pamućka). Ova vlakna su bila industrijskog podrijetla što znači da se stanovništvo s njima snabdijevalo u seoskim trgovinama. Samo su vlakna bila industrijski proizvod dok je ovaj odjevni predmet bio istkan skoro u svakom domaćinstvu.
Do Drugog svjetskog rata nosile su se u žalosti krpe bijele boje o čemu nam svjedoči po neka stara fotografija, ali i danas nekoliko vrlo starih osoba koje prenose svoje uspomene o svojim bakama. Žene koje su nosile kapicu, stavljale su krpu preko kapice. To je izgledalo vrlo robusno, a bilo je teško i za nositi. Kasnije su Šokice u Sonti odustale od bijelih krpa. Platno se nosilo na farbanje i molovanje (batik na platnu). Postojali su mjesni majstori za obadvije radnje. U Sonti se po netko još sjeća farbare Utila u Trećem sokaku (danas je tu fotografska radnja Foto-Tomi). Krpa se najčešće farbala u tamno plavu boju (tegetsku farbu), mada je mogla biti ofarbana i crno. Nakon toga se platno nosilo na molovanje. To je bilo u stvari otiskivanje cvijeća, šumskih plodova (žira, ploda i lista koji je vrlo dekorativan), voća (višnje, trešnje, kruške, jabuke itd.) bijelom bojom ili bijelim voskom. Ovime je postupak oko krajnje gotovog odjevnog predmeta bio završen.
Na samo tjeme stare Šokice u Sonti su prvo povezivale tanku maramu, maramčicu, najčešće svijetle boje kojom bi dobro učvrstile kosu kako ona ne bi ispadala prilikom izvođenja radova, a nosile su je i ispod svakidašnje, obične, a i svečane marame. Smatralo se vrlo neurednom osobom ako joj je ispod marame ili krpe ispala koja vlas kose. Ta mala marama je imala još jedan zadatak, a to je da upija znoj i da ne prlja pravu, normalnu maramu ili krpu. Krpa je bila teška marama. Moglo bi se reći da je postojao na neki način kult krpe. Ako je Šokica išla kopati kukuruze, repu, ako je radila u žetvi, ako je išla brati kukuruze, sjeći konoplju ili kukuruzovinu ili ako je radila bilo koji teški posao, povezala se u krpu. Tek tada je okolina reagirala, to je prava radenica.
Krpa je imala poseban značaj i u koroti. Nosila se u korizmi, u adventu i ako je umro bliski član obitelji. Kako su ranije ljudi mnogo i često umirali, neke Šokice u Sonti krpu nisu skidale s glave cijeloga života, jer se za bliskom osobom nosila godinama, a kako su obitelji bile mnogočlane, događalo se da smrt veže jedna drugu u dugom vremenskom periodu.
Ovaj odjevni predmet se zadržao u Sonti sve do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Postupno su Šokice počele napuštati krpu, a u žetvi i drugim poljskim radovima kao i u kući su je zamijenile običnim, tamnim maramama, marankama. U žetvi su nosile marame svijetle boje i djevojke i udane žene, jedino su starice nosile marame tamne boje. 
Ruža Silađev