Biti kršćanin i svjedok vjere u svijetu nikada nije bilo lako. Ljudi misle da je uvijek njihovo vrijeme najteže i pitaju se kako ostvariti svoje kršćansko poslanje. Pisac Poslanice Hebrejima daje odgovor na ova pitanja, koji je univerzalan, a opet tako konkretan i uvijek aktualan. Slijedeći te upute odgovorit ćemo izazovima vremena u kojem živimo i bit ćemo svjedoci kakve kršćanstvo treba.
Teret grijeha
Čovjek ovom zemljom samo prolazi hodeći prema svome cilju koji je vječnost. Međutim, naš prolazak zemljom je stalna borba. Poslanica Hebrejima kaže: »Odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!« (Heb 12,1). Jasno nam je dano do znanja što nas to sputava u ostvarenju kršćanskoga cilja – grijeh. Grijeh je teret, on nas koči i vraća na putove koji nisu usmjereni k Božjem kraljevstvu. Čovjek opterećen grijehom živi za svijet u kojem se trenutno nalazi. Sveti pisac kaže da trebamo postojano trčati u borbu koja je pred nama. To je borba za Božje kraljevstvo. Njega ne vidimo, u njega vjerujemo, a grijeh nas priječi da se upuštamo u borbu za nešto što izmiče našim osjetilima, što nadilazi naš razum. Grijeh vidi smisao borbe samo ako je dobitak materijalne naravi, sve drugo je uzaludno. Zato kršćanin mora odbaciti grijeh da bi mogao biti kršćanski boj na ovome svijetu. To je borba za Božje kraljevstvo, borba da se ono navijesti ovdje na zemlji i da se na kraju ovozemaljskoga puta u njega stigne.
Iskusili smo kako to nije laka borba. I sami ponekad pomislimo da je ta borba besmislena, kada usporedimo naš život pun poteškoća sa životom nekoga tko tu borbu ne vodi. No, ni jedan cilj se ne postiže bez uloženog napora, a kršćanski cilj je susresti se jednom s Bogom u njegovu kraljevstvu.
Krist je naš uzor
Sveti pisac je svjestan težine borbe koju kršćani vode u ovome svijetu, zato podsjeća na Krista, koji je za nas i naše spasenje dobrovoljno podnio poniženje, muku i smrt, kako bi nama osigurao život vječni, te kaže: »Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom.« (Heb 12,3). Kada u borbi s ovim svijetom ne vidimo smisao, kada mislimo da oni koji ne žive kršćanski bolje prolaze, Kristov križ nas hrabri da ustrajemo, da naša borba samo trenutno izgleda besmislena, jer kršćanin smisao ne može tražiti u ovome svijetu, smisao svega kršćanskog nadilazi ovaj svijet i nalazi se kod Boga u vječnosti. I Kristova muka je u prvi mah izgledala kao poraz i potpuni fijasko, ali je osigurala spasenje čovječanstva. Čovjek ne vidi ono što vidi Bog, ali se onaj koji slijedi putove Božje vodi Božjim pogledom, iako sam ne može vidjeti toliko daleko.
Pozvani smo kao kršćani svjedočiti Krista u ovome svijetu. Svjedočenje je sazdano od riječi i djela. Ono zahtijeva da čovjek živi u potpunosti ono što svjedoči. No, svijet često ne želi prihvatiti Krista i njegove učenike zato što ga oni pozivaju na promjenu, traže obraćenje, upozoravaju ga na grijeh. Ali svijetu treba Krist, ljudi su često u glibu grijeha jer sami ne mogu pronaći smisao svoga života, osjećaju se odbačeno i nevoljeno, usamljeni su i povrijeđeni. Iz svega toga ih jedino Krist može spasiti, a na nama je donijeti Krista takvim ljudima. Naravno da nas oni neće odmah prihvatiti, ali to je kršćanska borba, ustrajati unatoč odbacivanjima, svjedočiti unatoč pogrdama i žrtvama. Tako će svijet po nama upoznati Krista, a mi ćemo zavrijediti Kraljevstvo Božje.
