Širom Vojvodine

 

Prije 70 godina s jeseni počela je kolonizacija Vojvodine, a u »vlakovima bez voznog reda« u Vojvodinu, prije svega Bačku, je stiglo i oko sedam tisuća Hrvata. 

 

 

Objetnicu  Savezne kolonizacije HKD Vladimir Nazor iz Stanišića obilježilo je 29. studenog prigodnim predavanjem koje je održao profesor Ivan Karan, predsjednik stanišićke udruge koristeći u svom izlaganju podatke dr. sc. Marija Bare, koji zbog zauzetosti nije mogao održati planirano izlaganje u Stanišiću.

Prema prvotnom planu kolonizacije najveći dio hrvatskih obitelji trebao je naseliti Bačku. Prvotno je bilo predviđeno da se od 9.000 obitelji iz Hrvatske u Vojvodinu naseli 5.500 hrvatskih i 3.500 srpskih obitelji, a kriteriji su bili angažiranost pojedinih područja Hrvatske tjekom rata i njihovo stanje nakon rata. 

»Kako je iz nekih krajeva dolazilo znatno više molbi nego što je bilo planirano, a takvi krajevi bili su Lika i Kordun, a s druge strane iz hrvatskog primorja bilo je manje molbi od planirane kvote, došlo je do izmjene u odnosu na prvotni plan kolonizacije, što je utjecalo i na nacionalni sastav koloniziranih obitelji te on nije ostao na prvotnoj brojki od 62 postotka hrvatskih i 38 postotaka srpskih obitelji«, kazao je Karan.

 

Iz Vojvodine u zavičaj

 

Većina Hrvata koje se kolonizirala u Vojvodinu dolazila je iz Dalmacije, a prve obitelji u Stanišić su stigle tjekom 1945. i 1946. godine. U Stanišić je ukupno doseljeno 5.430 kolonista, i Hrvata i Srba. Kolonistima je dodijeljeno 11.500 obradive zemlje, a pojedinačno obitelji su dobivale od šest do 14 jutara, u ovisnosti od brojnosti obitelji i ratnih zasluga članova obitelji. Stanovništvo iz sjeverne Dalmacije naseljavano je u  susjednu Riđicu, a kolonisti su stigli u tri transporta tijekom 1945. i 1946. godine. Prema prvom poslijeratnom popisu u Stanišiću je popisano 2.400 Hrvata (od ukupno 7.700 stanovnika), a u Riđici 473 (od ukupno 4.159 stanovnika). 

»Broj koloniziranih Hrvata bio je veći, ali se nakon kolonizacije dio Dalmatinaca, napose onih koji se prije nisu bavili poljodeljstvom, vratio u zavičaj. U tome su prednjačili primorci iz nekadašnjih kotara Šibenik, Korčula, Metković, zatim otočani i nešto manje iz kninskog kotara. Povratku u zavičaj pridonijeli su, osim neprilagodljivosti novim uvjetima života, i razočaranost prilikama u mjestima doseljavanja, te psihološki pritisak nakon Rezolucije IB-a, blokada granica uz nesigurnost zbog graničnog položaja naselja, te prisutnost znatnog broja neslavenskih naroda. Iz Stanišića se u stari kaj vratilo oko 150 obitelji, a isto toliko obitelji se razdijelilo, dok se iz Riđice se vratilo tridesetak obitelji«, kazao je Karan. 

Primjerice do konca 1948. s područja Zatona kod Šibenika vratile su se sve obitelji osim jedne. Nakon 1948. godine u Vojvodini se zadržalo oko 7.000 Hrvata, ali se većina njih narednih deseteljeća postupno vraćala u zavičaj, selila u veća mjesta ili se pod raznim pristicima, pa i bombaškim  napadima, iselila 90-ih godina prošlog stoljeća.

 

 

Svjedočanstva

 

HKD Vladimir Nazor iz Stanišića radi na prikupljanju svjedočanstava ljudi koji se još sjećaju kolonizacije i dolaska u Stanišić. 

»Cilj nam je da prikupimo ta živa sjećanja, da ih sačuvamo za generacije koje dolaze. Neki se u tim razgovorima prisjete zarobljeništva i Italiji, neki teškog puta do Vojvodine, zatim tog kulturološkog šoka koji su doživjeli po dolasku u jednu sasvim novu sredinu s drugačijim običajima. Morali su puno učiti da bi opstali ovdje, pa su se mnogi pokolebali i vratili u stari kraj«, kaže tajnik HKD-a Vladimir Nazor. Savo Tadić. 

»Moja majka-udovica u Stanišić je došla iz Bitelića s četvero djece. Imao sam tada šest godina. Mučila se moja majka, radila u polju i život nije bio nimalo lak. Godinu-dvije stanovali smo u jednoj maloj kući sa starosjedeocima«, prisjeća se dolaska u Stanišić Božo Jukić. 

»Ovo je šesti puta da obilježavamo objetnicu kolonizacije, jer želimo sačuvati kolektivno pamćenje na jedan događaj koji je imao veliki utjecaj za stanovništvo cijele bivše države«, kaže Karan. 

Početkom 90-ih u Stanišiću je bilo 1.100 Hrvata, pod pritskom tijekom 90-ih iselilo se oko 700, a sada ih je u selu  tek oko 250.

Obljetnici kolonizacije prvi su puta prisustvovali i gosti iz Sinja, kraja iz kojeg je najviše obitelji kolonizirano u Stanišić. 

»Moja obitelj došla je u Stanišić 1946. godine. Nekada smo se ovdje okupljali svakoga ljeta, a onda su zbog poznatih dešavanja te veze prekinute, pa je od mog posljednjeg dolaska prošlo 30 godina«, kaže Vitomir Perić iz Kulturnog središta grada Sinja. 

Domaćini i gosti ovaj susret vide kao početak suradnje udruge iz Stanišića i grada Sinja, što bi zapravo bio nastavak suradnje koju su prije nekoliko godina započeli slikari iz Sinja koji su prisustvovali likovnoj koloniji u Stanišiću.  

 

Z. Vasiljević