Kako nastaje, tko ga stvara i na koji način znanje o procesu tranzicijske pravde u Srbiji utječe na to koje će znanstvene spoznaje ući u diskurs zakonodavnog normiranja statusa i položaja Hrvata u Srbiji, pitanje je na koje dr. sc. Sandra Cvikić nastoji dati odgovor u svom članku Srbijanski proces tranzicijske pravde i položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini.
Odgovor na ovo pitanje autorica je, među ostalim, potražila u onom segmentu ostvarivanja prava koji je uređen bilateralnim ugovorom između Srbije i Hrvatske o zaštiti nacionalnih manjina, a koji je analiziran u publikaciji Nacionalne manjine u odnosima Srbije sa susedima – Status nacionalnih manjina u Srbiji i pregovaranje sa EU: Uloga susednih zemalja, grupe autora iz 2017. godine, a koju je uredio Nenad Đurđević.
Pragmatično generaliziranje
U ovoj publikaciji autori zauzimaju stajalište kako se društvena tranzicija »bivših društava državnog socijalizma (...) ka društvu kapitalizma i tržišne ekonomije« ideološki i politički temelji na »oživljavanju etnonacionalizma«, a da su sve države prinuđene pozivati se na demokraciju i ugovorni odnos sa svojim nacionalnim manjinama jer se to postavlja kao uvjet za priznavanje statusa nacionalnih država u EU. U tom kontekstu izuzetno važna postaje regionalna suradnja koja postaje svojim sadržajem mjerilo tempa »uključenja Srbije u EU«. U ovoj se publikaciji ocjenjuje da su odnosi s Bugarskom, Mađarskom i Rumunjskom dobri dok su s Hrvatskom u znaku uspona i padova, odnosno stagnacije 2015. i 2016. godine. Ističe se kako je pitanje položaja nacionalnih manjina ono koje određuje kvalitetu dobrosusjedskih odnosa Srbije i njezinih susjeda, ali i značajan broj otvorenih pitanja. Urednik ovog izdanja ističe kako 2016. godine dolazi do »kulminacije sumnje« u europsku budućnost i »do jačanja etnonacionalizma i zagovaranja politike neraščišćenih računa«.
Analizirajući pristup u navedenoj publikaciji dr. sc. Cvikić zaključuje kako autori ove publikacije »slijede uvriježeni model pragmatičnog generaliziranja posljedica oružanih sukoba kako ga propisuje tranzicijska pravda i na taj način pretpostavljaju da je prijeporna pitanja iz nasilne prošlosti moguće riješiti tako da se izbjegnu odgovori koji zahtijevaju samorefleksiju. Ovu tvrdnju autorica potkrjepljuje navodima iz publikacije u kojima se kao »otvorena pitanja« koja »opterećuju odnose Srbije i Hrvatske više od 20 godina« navode uglavnom problemi koji opterećuju srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj dok se pitanja vezana za položaj i status hrvatske nacionalne manjine svode na »puku konstataciju da su nakon raspada bivše SFRJ došli u položaj nepriznate manjine što je za posljedicu imalo smjenu pripadnika hrvatske zajednice s političkih funkcija iz državnih i javnih službi i poduzeća kao i otežavanje sudjelovanja u privatizaciji«.
Analizirajući noviji rad jednog američkog autora s kalifornijskog sveučilišta (Navigating Exclusion as Enemies of the State: The Case of Serbs in Croatia and Croats in Serbia, Dustin Tsai, 2021.) u kojem se daje komparativni prikaz iskustva hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj te života u novom statusu nakon raspada bivše Jugoslavije, dr. sc. Cvikić je ocijenila kako »ostaje nejasno na koji je način autor došao do zaključka kako su zajednice izabrale asimilaciju kao oblik uključenosti u društvo jednakih«, pri čemu to stavlja u negativni kontekst kada govori o srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj dok u slučaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji to predstavlja kao pozitivan ishod njihove poslijeratne (re)integracije u srbijansko društvo.
Na marginama društva
Sumirajući pristup i znanstveno-ekspertni okvir tranzicijske pravde koji »predmnijeva unaprijed definirana uvjerenja kojima praksa treba korespondirati« dr. sc. Cvikić zaključuje da on dovodi do generalizacija koje se odnose na sljedeće: (1) »poslijeratne države bivše Jugoslavije (kao i njihovi lideri) podjednako snose odgovornost kako za ratne sukobe tako i za upravljanje procesom tranzicijske pravde, jer su ti ratovi stavljeni u kategoriju građanskog rata«; (2) »nacionalistička retorika i nasilje objašnjenje su za ratne sukobe 1990-ih, ali i za poslijeratni otpor procesima tranzicijske pravde«; (3) »otpore procesima tranzicijske pravde poslijeratnih većinskih ali i manjinskih zajednica, bez obzira na kontekst«; (4) »utemeljenost politika tranzicijske pravde u ljudskim i manjinskim pravima otvorila je prostor za formiranje i usvajanje devijantnih strategija poslijeratne reintegracije kao strategije preživljavanja manjinskih zajednica« i (5) »manjinske zajednice kako između sebe tako i unutar sebe, kroz borbu za resurse i društveno-političko afirmiranje, svoj napredak temelje primarno na normativnom okviru pozitivnih zakona koji im osiguravaju određena prava i slobode kao nacionalnim manjinama i oslanjaju se na potporu svojih matičnih država«.
Po autorici, navedene generalizacije u izvješćima o statusu i položaju nacionalnih manjina u Srbiji proizvode »znanstveno utemeljene nepravde« o hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji.
Analizirajući pojedine radove u Srbiji o položaju nacionalnih manjina, autorica zaključuje da je »znanje koje je proizvela epistemološka zajednica tranzicijske pravde u Srbiji i izvan nje ustanovilo znanstveno-stručni diskurs koji hrvatsku nacionalnu manjinu stavlja u položaj impotentnog promatrača, odnosno atomiziranog pojedinca. Kao takve, hrvatske zajednice i njihovi pripadnici ostavljeni su na marginama srbijanskoga društva u kojemu ih kontinuirano oslobađaju zakonom proklamirana manjinska prava koja nisu u stanju omogućiti njihov emancipacijski zamašnjak i funkcionalnu integraciju«.
Prema autorici, »srbijanski proces tranzicijske pravde je hrvatsku nacionalnu manjinu smjestio u normativni limb u kojemu se gotovo potpuno izgubila i postala nevidljiva«. To »onemogućuje razvoj hrvatske nacionalne manjine kao otporne zajednice koja ima potencijal i mogućnost oduprijeti se asimilacijskom učinku načina na koji srbijanske vlasti implementiraju manjinsku politiku prethodnih dvadeset godina«.
Na koncu autorica zaključuje kako su sve dosadašnje vlasti u Srbiji »tolerirale postojanje hrvatske nacionalne manjine na normativnoj razini njihovih prava, dok je u praksi odnos društva bio paternalistički i još uvijek pun nepovjerenja«, a koji je u praksi doveo do – marginalizacije, segregacije i asimilacije.
Prema dr. sc. Cvikić »diskurzivne prakse proizvedenoga znanja o srbijanskom procesu tranzicijske pravde imaju dezintegrirajući efekt na hrvatske zajednice u Srbiji zato što fragmentirano znanje o njima omogućuje državi da ih tretira kao društvenu poteškoću i nedaću, ekonomski i normativno prilagođenu za političko torbarenje sućuti u vladinim institucijama, potpuno lišene organske društvene povezanosti i samoorganiziranosti«.
Autorica ističe kako se niti srpski narod, ali ni hrvatska nacionalna manjina nije samoidentificirala s procesom tranzicijske pravde. »Hrvatska nacionalna manjina to nije mogla učiniti jer zločini protiv hrvatskog naroda u Srbiji većinom nisu dokumentirani te se samo sporadično spominju na individualnim primjerima koji onda osporavaju ili ne propituju drastično smanjenje broja pripadnika te nacionalne manjine od 1990-ih godina do danas.«
Na koncu autorica zaključuje da su »diskurzivne prakse proteklih dvadeset godina uspjele fragmentirati i destabilizirati kolektivne i individualne identitete, osjećaje, iskustva, emocije, kulturu i povijest hrvatskih zajednica u Srbiji«. U praksi je to dovelo do »diskurzivne amnezije« o ratovima bivše Jugoslavije pri čemu građani hrvatske nacionalnosti na individualnoj i grupnoj razini na sebe ne gledaju blagonaklono.
Autorica ističe da ta »diskurzivna amnezija« drugačije »funkcionira u većinskom narodu (u obliku otpora samorefleksiji), dok unutar hrvatske nacionalne manjine ona funkcionira tako da se pripadnici njihovih zajednica identificiraju ne samo s onim na što se javnost službeno podsjeća, nego i s onim što se sustavno zaboravlja«.
Na koncu, tvrdi dr. sc. Cvikić, proces tranzicijske pravde je hrvatsku nacionalnu manjinu reducirao do neprepoznatljivosti, a moć i uloga koja joj je dodijeljena je u funkciji demokratskog legitimiranja manjinske politike i afirmacije manjinske političke reprezentacije. Hoće li i u kojoj mjeri hrvatska nacionalna manjina u takvome kontekstu i »stanju duha« uz pomoć matične zemlje moći politički ispregovarati nove odnose i interese tijekom eurointegracijskih pregovora Srbije i Europske unije ostaje otvoreno pitanje.
J. D.
