Bunjevački Hrvati u Bajmaku, barem po svojim osnovnim karakteristima, ne predstavljaju neku značajnije drukčiju populaciju. Naprotiv, oni, kada se zagledaju matice, stoje u bliskoj vezi sa subotičkim obiteljima. Prema tome, uzroci njihove »specifičnosti« posve su druge prirode. Život u sredini gdje je koncem prve polovice 20. stoljeća gotovo u jednom potezu izvedena smjena 1/3 stanovništva morao je ostaviti neke tragove u psihi onih koji su bili izuzeti od ovih nasilnih mjera, ali ipak prinuđeni da gledaju sudbinu onih pogođenih njome. Ovo je, naravno, samo jedna od krupnih trauma koja je urezana u podsvijesti pripadnika starijeg sloja stanovništva.
Imajući u vidu gore izloženu tezu, donekle je shvatljiva pasivnost, apatija, mimikrija, pa čak i identitetsko lutanje, koja karakterizira »bajmačkog Bunjevca«. Suvremene tegobe naravno nisu razlog više za zaboravljanje prošlosti, kakva god da je. Nepravde su postojale i prije, samo nisu bile tako suptilne kao danas. Ako su nekada neumoljive gazde veličine Lazara Bešlića uskraćivali svojim birošima, risarima, napoličarima i drugoj zavisnoj radnoj snazi i koricu kruha, a kamoli plodove suvremene civilizacije (obrazovanje, dostojanstvo, higijenu itd.), danas razni krupni koncerni, istina kroz zaradu, uposlenje i druge oblike nagrade nude širim masama ljudi priliku za bolji život, ali istodobno na veoma suptilan način uzimaju od njih dio njihovog identiteta.
Pred izborom
Pred jednakim izborom su se našli i prvaci bunjevačkih Hrvata 1918., kada se njihova stoljetna domovina Ugarska, za koju su prolili potoke i rijeke znoja, našla takorekuć na samrtnom odru. Mađarske privremene vlasti su učinile ogromne napore da osiguraju lojalnost bunjevačkih Hrvata. Negdje su ti napori urodili plodom (Sombor), a negdje su se oni neslavno izjalovili i to krivnjom upravo onih pojedinaca s lokala, koji i pred velikom opasnošću za domovinu nisu smatrali za nužno promijeniti svoju politiku prešućivanja i nijekanja Hrvata u Subotici (predsjednik Mađarskog narodnog vijeća Šimun Mukić). S druge strane, srpske vlasti nisu morale uložiti ni približno toliko napore za pridobijanje podrške bunjevačkih Hrvata, jer su oni u uspjesima srpske vojske u Vojvodini vidjeli zapravo ostvarenje svojih ideala o Jugoslaviji, zemlje gdje će i oni moći igrati ulogu ravnu ulozi njihovih predaka. Zato je i podrška na Velikoj narodnoj skupštini 1918. bila s »bunjevačke strane« prešutna, jednoglasna.
Ivan Beneš
Primjedbe protiv Novosadske skupštine uslijedile su tek poslije dvije godine, kada je takorekuć shvaćena cijena te odluke. Isti oni prvaci koji su 25. XI. 1918. u jednom vlaku putovali za Novi Sad da svojom pojavom iskažu podršku srpskoj koncepciji ujedinjenja našli su se kroz samo dvije godine poslije toga u različitim i međusobno suprotstavljenim taborima. U ozračju podjela odrastao je Ivan Beneš (1910.), svećenik i djelatnik kulturnog preporoda Ljudevita Budanovića. Surađivao je u Subotičkim novinama (pod pseudonimom Mister John) bilježeći društveni život, naročito »Bunjevaca« nehrvata. Bio je čak na »Bunjevačkoj večeri« u Beogradu, koju je organizirala Jugoslavenska radikalna zajednica 1937.
Njegov istoimeni predak u četvrtom koljenu Ivan Beneš je bio jedan od prvih Bajmačana. Oženio je Mariju Križan 17. XI. 1807. Njegov sin Luka oženio je 19. XI. 1834. Ružu, kćerku Antuna Kulića i Stane Rogić. Lukin sin Lojzija oženio je 22. XI. 1875. Mariju, kćerku Aleksandra Bedeka (negdje i Bedeković) i Ane Balažić. Lojzijin sin Mijo rođen je 23. X. 1883. Oženio je 9. XI. 1907. Kristu Šević, kćerku Antuna Ševića i Marije Kovačević. Tako je rođen i svećenik Beneš.
