O veslanju na SUP dasci pisala sam u nekim uvodima i u tekstu Veslanje pod gnijezdom bjelovine, kada sam opisala svoju prvu takvu avanturu. Ovaj vikend mi je bio naporan i nisam imala vremena za svoje avanture, pa je vrijeme da isplaniram sljedeće i prisjetim se jedne fantastične, o kojoj još nisam stigla pisati.
Jeste li sretni tu gdje ste, fizički? Volite li svoj grad, mjesto, selo? Doživljavate li prirodu oko sebe? Ne mogu se prestati diviti svojoj okolini. Obožavam Sombor i obožavam prirodu oko njega i svaki trenutak koji provedem u njemu. Šume oko Sombora su mi tako lijepe da sam počela naglas zahvaljivati kada idem u šumu. Da ne bi ispao prazan monolog, počela sam se obraćati anđelu šume, koliko god to čudno zvučalo. Pa je u cijelu šumsku priču ušla voda, koja je okružuje i prožima. Oko Sombora ima toliko kanala, a tu je i Dunav, da ne znam o kojem bih divljenju radije pisala. I sve ovo govorim, ne zato da bi netko mislio da postajem čudak nego da iznesem ideju koju sam dobila i koja me vodi i ne pušta.
Sve što se može veslati
Ima li bolje kombinacije i aranžmana od dana provedenog u šumi na vodi? Kada sam sklopila sve što volim i tome dodala SUP dasku u koju sam se zaljubila, sinula mi je ideja koja se zove veslanje daskom kroz šumu. Prijatelj je odmah pronašao najljepši mogući put za prijedlog, a ja sam našla suputnicu i suučesnicu i odredila dan. Avantura je počela.
Od bitke do moto susreta
Odmah da pojasnimo, nikakve bitke nije bilo i nitko nije ratovao, barem ne u našem danu, nego je ruta krenula od Muzeja Batinske bitke, gdje smo parkirali auto, napuhali daske i krenuli u avanturu zvanu 22 kilometra kanala Dunav – Tisa – Dunav. Nitko od nas nikada nije veslao na ovoj vodi i uzbuđenje je bilo veliko. Od samog početka ste ušuškani među drveće, a nakon nekoliko stotina metara veslanja stižete u samu šumu i od tog trenutka postojite samo vi i priroda. Društvo vam pravi nevjerojatan broj ptica koje će vas nadlijetati samo zato što im svojim veslima remetite mir. Svi su imali lijeno jutro. Mislim da smo prvih sat vremena razgovarali samo da bismo naglas rekli kako je sve divno i nevjerojatno. Kanal je lijepo tekao i veslanje je bilo super glatko. Prve ljude smo sreli kada smo se približili Monoštoru. Radilo se o dvojici radnika koji su radili na izmuljavanju i proširenju dijela kanala kod otoka koji se nalazi preko puta samog sela. Karta nam je pokazala da je otok ipak otok i dobro je da smo ih dočekali, jer ne bismo mogli proći onom stranom kojom smo htjeli.
Osim veslanja kroz šumu, ova tura je puna posebnosti. Prolazite ispod mostova, neki su visoki, ali ima i vrlo niskih. U nekim trenucima kanal je vrlo širok i miran, a u drugim se sužava. Ponegdje ima puno lokvanja, a ponegdje su posebni skriveni predjeli koji pozivaju na izlazak u šumu. Za mene je doživljaj bio veći jer sam većinu okolnih šuma prošla pješice pa kao da sada imam kompletnu sliku.
Naš jedini susret s »civilizacijom« dogodio se u blizini vikend naselja Adica. Ako se to uopće može nazvati civilizacijom, jer se vikendice ne nalaze na samoj obali već se obali daje prilika da zadrži svoj prirodni izgled, a vikendice se nalaze nekoliko metara iza. Jako lijepo.
Brana kod Kupusine, u blizini popularne Štuke je bila spuštena, pa nismo morale izlaziti iz vode nego smo i taj doživljaj iskusile, veslale preko brane.
Vrlo brzo smo stigle do mosta na Apatinskom putu, blizu ulaza u sam Apatin. Na toj ruti često se organiziraju motociklistički susreti, otuda i naziv naše ture.
Osjećaj na kraju je bio fenomenalan, a zaključak je da smo mogli više. Već imamo ideje kako produžiti turneju i povećati naša 22 kilometra, ali o tome u nekim novim pisanjima. Ovo je dovoljno da vas zagolica i potjera u prirodu.
Gorana Koporan
