Kad škula prođe ne znaš šta ‘š prvo. No, moram spomenit da pored svega baka Janju i njezine druge, što bi rekli klupčicu, ritko promašim. I tako, al već jutroske, ni oče nisam redovno otriso mi majka divani da j’ baka Janja poručila da pridveče u sedam obavezno dođem na klupčicu. Prošo dan da nisam ni trepnio a da mi kogot pito šta s’ radio, di s’ bio, ne b’ zno kazat. Tamo već ka j’ šest sati udaralo kukucnem na vrata, vidim da stižu pa i ja laćam hoklicu i bržje na klupčicu. Posidali, baka Janja oma kaže, da ne zaboravi, da nas sve poziva na ladnu ljubenicu potli divana pa nastavlja: »Eto, čeljadi moja, sinoćke gledim ono sokoćalo od televizora kad ono iskočila odjedanput nikaka što danaske zovu reporterka. Čeljadi, vidim spušćala se dole kod dunavsog sokaka ko do vode a vode nigdi, sami lokvanj, drezga, oraški. Pa vala u Lanciget bi sridnje prase moglo pritrkat a da papce ne pokvasi. Divani kako j’ velika suša pa j’ voda spala i kako će sade ako kiša ne spadne bit velika nevolja, što bi rekli po nove mode, katastrofa. Valda j’ mislila kazat da će tako prisušit Dunavac da ćemo moć pišice it priko u Lanciget. E vala ni tako, cigurno. Pa to što divani vala viruje sam onaj ko ni iz sela«. Baka Manda joj ne da ni da završi. Vrti glavom, a baš uvik divani da ju u vratu štagod drži pa objašnjava kako se ova cura jel žena sa te televizije baš ni nimalo pripravila ka’ j’ došla od našeg Dunavca i suše divanit. Kaže da stvarno ni baš tako kako divani, da su tu kadgod nuz selo Dunavom brodovi išli, pecalo se, pralo ruvo, kupala se čeljad ko na morju. Kaže da j’ ovako stanje nastalo jel u taj Dunavac ni buša ni uložita cigurno vala više neg pedest godina kako se sića. Sam su se naše septičke jame pušćavale dole. Kako j’ čula to pušćavavanje j’ zabranito. No, kod nas zabranit štagod baš i ni lako pa i ni baš ni za virovat. E sa’ će, vidim, štagod strina Evča kazat. Ona što ju zovem da niko ne zna Evča od politike. Kaže da baš ni tako kako baka Janja i baka Manda divanu. Da politika uzela sve u svoje ruke pa će iskopat Dunavac i biće ko prija kadgod. A ka’ j’ rekla: »Čeljadi, već se i počelo kopat i sam što ni gotovo« baka Marici vala mrak spo na oče. Ka’ j’ na te riči skočila, razjidila se vidim baš, baš, pa će: »Čeljadi, svite naš, pa to stvarno baš ni tako, pa ovo ni za virovat šta Evča divani. Pa mi ne moramo ništa više ni radit. Sve nam to politika naša poradi. Došlo vrime iđeš glasat i više ne moraš ni radit. Sve iđe samo od sebe, od politike. Pa sam da ti kažem, Evča moja draga, ta politika već skoro pet godina kopa taj naš Dunavac, a ni do pola nisu došli, a ne zna se ni ka’ će. A ovu što j’ divanila na tom sokoćalu vala j’ politika poslala da nas ubedi da j’ suša za sve kriva«. Na to će oma i baka Tonka: »E, stvarno ni baš tako. Ni kako ona na sokoćalu dovami a ni što Evča divani. Pa od Dunavca bara ostala odavno, a selo divani da ove što kopu stalno kogod sustavlja. Jel se štagod pokvari, jel kogod naftu pokrade, jel moru otić na drugo misto radit, jel se tičice počinju leć. I tako već ne znu šta izmislit. Sad nam tu Evča divani da politika gura taj posov i da j’ ona najjača a ispadne da nije«. I tako ja študiram pa ću u sebe: »Pa stvarno ni baš tako kako j’ ova na te televizije divanila. Uvik je kogod drugi kriv, sam mi nismo«.