U ovom broju našeg tjednika objavljujemo fotografiju i jednu životnu priču iz južnog Banata, točnije iz Starčeva. Na slici snimljenoj početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u svom dvorištu s unukom Anom u naručju pozira Mata Radočaj (1889. – 1972.) u mjestu poznat po obiteljskom nadimku Zoljar, još uvijek karakterističnom i za njegove potomke. 
Čitavu ovu familiju Starčevci su nazivali Zoljarima zbog bavljenja pčelarstvom, jer je lokalni naziv za pčelu nekoć bio zolja. Primjerice, publicist Toša Iskruljev prije oko devedeset godina, pišući feljton Kroz naš južni Banat za list Jugoslovenski dnevnik, spomenuo je da Marko Radočaj, Matin stric, uzgaja stotinu pčelinjih zajednica i u toj grani gospodarstva u Starčevu prednjači.
Mata je rođen u obitelji Paje Radočaja i Julijane, djevojački Rajković, koji su pored njega imali sina Josipa i kći Milku. Oženio je 1907. godine Katu Žalac i s njom izrodio troje djece: Sofiju, udanu Pavlović (1908. – 1991.), Maricu, udanu Vilček (1924. – 2001.) i Paju Radočaja (1928. – 1999.). Supruga Kata iznenada ga je napustila 1957. i Mata je tada ostao udovac.
Kao mladić tijekom Prvog svjetskog rata bio je u austrougarskoj vojsci kao i većina svojih vršnjaka. Borio se na ratištima diljem tadašnje države. Nije poznato je li bio ranjen, ali je određenih posljedica očito bilo zato što je povremeno znao biti u bolnici.
Premda su Zoljarovi imali dosta zemlje i trebalo je raditi na poljoprivredi, Mata je svoj život posvetio pčelama i pčelarstvu. U to se doba samo nekoliko obitelji u Starčevu time intenzivno bavilo, a med im je donosio i dobre prihode.
Sjećanja starčevačkog kroničara Vinka Rukavine, koja su poslužila pri pisanju ove priče, govore da je Mata Radočaj imao i specijalna kola za prijevoz košnica koji je ovisio o bogatstvu pčelinje paše. On je također često govorio da je med »na osovini«, što znači da pčele stalno treba seliti. Koristio je i posebno napravljenu i vrlo brzo rasklopivu drvenu kućicu koja je preseljavana skupa s košnicama.
Prije početka cvatnje bagrema Mata bi sa svojim pčelama i kolibom odselio negdje kraj sela Mramorka na sam rub Deliblatske peščare koja je bila bogata bagremovom šumom. Nakon bagremove paše vraćali su se sve bliže kući u polje gdje se očekivala suncokretova paša, zatim bosiljak, koji je rastao po strništima nakon kosidbe ječma i žita. U to vrijeme počinjalo je i čuvanje bostana, tako da je Mata bio od dvostruke koristi što je bio u polju, jer je usput vodio brigu i o bostanu. 
Pored pčelarstva on je bio ponosan i na preostali dio svog gospodarstva. Uvijek je imao dobre debele svinje, puno dvorište kokoši, a na ambaru mnoštvo golubova. Oko kuće, a i u samoj avliji bilo je dudova, pa je za vršidbu stizala i svježa rakija dudinjara koja je bila osobitog okusa, jer je Mata u nju dodavao meda. Znali su se koji put radnici našaliti s njime, pa reći da mu je slaba rakija, ali im je on spretno odgovorio: »Potegni samo, stići će ona tebe«. O njegovoj pučkoj dosjetljivosti i maštovitosti govori i to da je Balintu Vujkovu u pero kazivao priču pod nazivom Sve lenštine ranit’ i Bogu je teško, koja je uvrštena u zbirku hrvatskih narodnih pripovijedaka iz Vojvodine Do neba drvo, objavljenu 1963. godine.
Zoljarova je kuća bila skoro zadnja u selu i tako često na udaru lopova i razbojnika, naročito u doba pred Prvi svjetski rat i nakon njega. Iz tog razloga oni su uvijek imali dobrog psa čuvara, a kuća se s prvim sumrakom dobro zatvarala i zaključavala. 
Premda je Mata bio pomalo šutljiva osoba, volio je djecu, pa kad bi se skupili kod Zoljarovih obično je rekao svojoj snahi Rezi da im izvadi meda na tanjur da se počaste, što je uvijek kod mališana dočekano s oduševljenjem. Ako nije bilo čistog meda, tu je bio apleger, tj. vosak s medom nalik na žvakaće gume. Smrću deda Mate i njegovog sina Paje pčele nije imao tko naslijediti i tradicija pčelarstva kod Zoljarovih lagano se ugasila, a ime je i danas ostalo.
Dalibor Mergel