»Ikavicu Hrvat zbori, ikavicu Hrvat ljubi i kada se hrabro bori i kada izdan bitku gubi. Ikavico naša  diko, uvik kripi poj tvoj lipi, onog tko je na te sviko«, stihovi su pjesme Ikavico, naša diko Vlatka Pavletića kojima je Ivan Karan, predsjednik HKD-a Vladimir Nazor iz Stanišića počeo ovogodišnju Večer ikavice, šestu po redu koju je organizirala ova udruga, a koja je posvećena očuvanju materinjeg govora hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih, bosanskih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata –  ikavice. Pjesme, stihove i tekstove na ikavici, pjevali su i kazivali članovi hrvatskih udruga iz Subotice, Podunavlja, Petrovaradina, Srijemske Mitrovice i Glavice kraj Sinja. Skoro dvosatni program publika je ispratila pljeskom uživajući ne samo u riječi, pjesmi i glazbi već i u duhovitim kazivanjima sudionika programa. A sve to na ikavici, govoru koji je prisutan u sva tri narječja hrvatskog jezika.

 

 

Kajkavska ikavica i rera iz Dalmatinske zagore

 

Čulo se tijekom večeri  kako je nekada zvučala ikavica i na primjeru prvog cjelovito tiskanog Svetog pisma Matije Petra Katančića iz 1831. godine koji je objavljen na bosanskoj ikavici. Čula se i ikavica koje se ne čuje baš često, a to je stara ikavica kajkavaca koji žive u jednom dijelu Zagrebačke županije, a prema riječima Katarine Čeliković ta kajkavska ikavica je nastala još u XVI. stoljeću. 

»Ona nije nastala sama po sebi, već je nastala migracijama. Čakavci i kajkavci su se pomiješali i stvorili jedan poseban jezik – kajkavsku ikavicu. Tu kajkavsku ikavicu je 2008. godine Ministarstvo kulture Republike Hrvatske stavilo na listu nematerijalne kulturne baštine«, kazala je Čelikovićeva, koja je na kajkavskoj ikavici pročitala pjesmu Katarine Zrinski. 

Josipa Devčić u Stanišić je na kratko donijela čakavsku ikavicu s otoka Hvara, Maja Andrašić i Anastasija Balatinac šokačku ikavicu iz Sonte i Berega. I tako rič po rič, stih po stih, pjesma po pjesma, od one tamburaške do klapske, a sve u slavu ikavice. Posebna atrakcija večeri bili su gosti iz mjesta Glavice kraj Sinja koji su se predstavili sinjskom rerom, glazbenim izričajem običnih seljaka Dalmatinske zagore. To je dvoglasno pjevanje punim glasom, a kada će se pjesma završiti i koji će biti način pjevanja ovisi o onome tko je vodi, a u svakom zaseoku pjesma je drugačija.

A Sinj i Stanišić povezani su obiteljskim vezama, jer je veliki broj obitelji koloniziranih u Stanišić iz sinjskog kraja. Gosti iz Sinja prigodom posjeta Stanišiću najavili su zajedničku suradnju. 

»Naše domaćine iz Stanišića sada očekujemo da nam budu gosti na Sinjskoj alki, a zajednički ćemo pokušati realizirati i neke druge projekte«, najavio je Stipan Samardžić, predstavnik grada Sinja.

 

 

»Najnašija«, a potisnuta

 

»Ikavica ne poznaje granice, ona čuva nacionalnu svijest, tako da je važan zadatak očuvanje njezine povijesti i vitalnosti. Ikavica ne živi za sebe, već za narod. Ovaj susret večeras je blagdan koji čuva živu riječ. Zato svatko tko s ljubavlju brine za hrvatsku, bunjevačku i šokačku riječ, za ikavicu zaslužuje posebnu pohvalu. Ikavica je naša baština, na njoj smo stvarali i gradili, a uz nju živimo i danas. Ona nas moderira i u budućnosti, što više ona je vjerni doprinos pokazivanju vrijednosti nacionalne zajednice Hrvata ovdje u Srbiji. Današnji događaj, uz to, jedan je od onih u Vojvodini  koji na jednostavan i iskren način povezuje Hrvate iz svih dijelova Vojvodine. Večeras ikavica objedinjuje sve Hrvate, gdje god da žive i rade, bez obzira na specifičnosti, prijepore ili različita imena, svi imaju zajedničke korijene, a žive u istoj hrvatskoj grani stabla«, kazao je generalni konzul Konzulata Republike Hrvatske u Subotici Velimir Pleša. 

»Potiskivanje ikavice iz hrvatskog književnog standarda predstavlja najveći kulturni krimen u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. Sigurno je da je uzrok tomu vrlo kasna konsolidacija hrvatskog nacionlnog i državnog teritorija i držanje hrvatske kulturne elite u vremenima kada su moćni susjedi sa svih strana posezali za hrvatskim zemljama. Tada su činjeni razni kompromisi i tako je ikavica, kao 'najnašija', bila i previše naša da bismo je zadržali kao standardni književni govor. Upravo je za nevjerovati kako je jedna Dalmacija, Lika, Slavonija pristala prijeći na varijantu govora koji je bio manjinski u odnosu na ikavicu«, kazao je Karan.

 

Zlata Vasiljević