Faljnis, čeljadi. Jeto, ja niki uranio, a nisam baš ni moro. Usto sam na livu nogu i bisan na ovog mojeg pivca kredlana. Kad se raskukuriko, bože ti dragi, a grlat kugod da je pet kila u njem a ne po. A šta možem? Ne možem ga ni dovatit kad spava na vrv orasa, ne mož se na njeg ni grudvom vućit, još mi to fali da trevim u komšijinu pendžer. Iđem po salašu i mećem kafu pa se sve mislim: »Ta uvatiću ja tebe, momče, pa ćeš ti lipo u frišku čorbu; ne’š ti meni svirat ustajanje, nisam u vojski. Šteta što snaš Roza Kopunka nije živa, ne bi ti kukuriko već bi kokodako«. E, dok čekam ovu dvojcu pajdaša da mi dođu pomoć opravit kventove oko pendžera da vam ispripovidam kako smo se nas trojca proveli u Tavankutu na Balaževićovom salašu u kolu. Gustiramo mi tako, a i davno smo bili, da ne bi bilo zgoreg otić još bar jedared u kolo. Ta jest da više nismo mladi i da nismo vridni iskvrcavat, al bar slušat dobre svirce, prodivanit malkoc sa svitom nije zgoreg. Ta majkuša mu, ne iđe se u kolo samo igrat, mož se i kadgod izdivanit. Doduše, ja i kad sam bio mlad nisam se baš izigravo. Znao sam igrat samo par kola, ona što se igraju kad si mladoženja pa sam u balovima obično provodio vrime čuvat snaš Jelin ridiker i stat kod peći. Sili mi na bicigle, metili lampe, one na baterije, kineske, i naprid i natrag i zaputili se u Tavankut. Tiramo tako, tiramo, gledamo kako su rđavi kuruzi. Rondzamo na ove što nam naplaćivaju odvodnjavanje a suša neviđena. Nikom nije bio ni defekt, nit je kome spado lanac i dođemo skoro do početka Dikanovca, skoro prid prugu kad nas obađe jedna limuzina sa stranjskim tablama. Stane baš pride me, jedva sam zafekovo da ga ne udarim. Oma on prodivani: »Vas iz Balasev salas?«. Ja ga gledim, pa limuzinu, pa table i odgasim mu natrag: »E, braca, iđeš pravac skroz do raskrižja, skreneš livo i jedno pedest meteri opet u livo pa ‘š vidit na po duži zdesne strane fajin limuzina. A ima i tabla na kojoj piše, nemoj samo da protrčeš skroz, otićeš na Klisaberov salaš«. On me pogleda, pogleda i ovu dvojcu, Peru i Josu, a oni se iscerili, samo što se ne zacinu. I on se nasmijucko i ode. »E, Braniša, što si mu sad lipo objasnio. Kandar je sve svatio. Ta ne čuješ da je to kaki Švabo, cigorno te razumio«, veli mi Periša. »Baš si naivan. Ta ne vidiš da je to jedan od ovi naši? Ja bi po liku i obliku kazo da je iz Gornjeg, očo je u Švapsku na rad, provo koju godinu a sad vidio nas par dida pa veli malkoc se triba s njima komedijat. Ja kandar znam i čiji je, al neću divanit.« I dok smo divanili, stigli i mi u kolo. Možem vam kast da sam se baš nako radosno iznenadio: mladi ima koliko oćeš, vesele se baš lipo, igraje naše stare igre, svi dotirani, lip bandaš, još lipča bandašica, svirci samo taki. Sve mi srce graknilo dok sam gledo, pa se mislim u sebi: »E, Bože, fala ti na vakoj dici! Dok je nji, neće se nama satrt naša grana, što i pisma veli ‘jeste mala, al je odabrana’«. Jeto, ja se raspripovido, a triba ić radit. Sad će upeć zvizda. Ajd, zbogom, čeljadi. Jevo iđu i ova dvojca.