Ova fotografija je snimljena u Sonti oko pedesetih godina XX. st. ispred učiteljskoga stana. Zgrade građene na ćirilićno slovo G, sastavnog dijela osnovne škole više nema, a nalazila se u sadašnjoj Ul. Vuka Karadžića na br. 58 ispred kuće Ištvanov J. Na snimci vidimo legendarnog, sonćanskog učitelja Matu Šibalina (stoji s lijeve na desnu, treća muška osoba). Ispred njega je njegova supruga, učiteljica Marija (sjedi s kćerinom rukom na ramenu). 
Učitelj Šibalin (1890. – 1982.) je rođen u Gari, školovao se u Baji, a učiteljsku školu je završio u Somboru (1910./11. ?). Bio je oženjen Marijom Faller (1897. – 1981.) iz Koluta koja je također bila učiteljica. Imali su dvoje djece, sina Matu (stoji ocu s desne strane) i kćer Anu (obgrlila je majku). Radni vijek su proveli u Sonti. Poslije umirovljenja, iz Sonte se sele u Suboticu (1956./57.).
Učitelj Mato Šibalin je bio ispred svoga vremena. Govorio je, čitao i pisao hrvatski (nastava u školi), mađarski, njemački (gotičko pismo) i latinski. Bio je izvanredan sluhist. Već u učiteljskoj školi se noću iskradao u grad i krišom slušao muziku u kavanama. Odmah je po povratku pravio tonske zapise. Profesori su se čudili odakle njihovom orkestru najnoviji hitovi.
Bio je vrlo komunikativan. Između dva svjetska rata, oko 1920. geograf Jovan Cvijić je prikupljajući podatke za svoje kapitalno djelo Balkansko poluostrvo boravio i u Sonti. Obitelj Šibalin je Cvijića primila na kost i noćenje i usmenim kazivanjem proslijedila sve povijesne, etničke i druge podatke vezane za ovaj dio Podunavlja. Također je bio angažirani interesent za politiku. Bio je pretplaćen na zagrebački list Vjesnik kao i na druge tiskovine.
Odgojio je mnoge generacije Sonćana. Bio je ravnatelj osnovne škole, učitelj i kantor u crkvi sv. Lovro. Bio je strog i autoritativan kao što je i nalagao društveni sistem, ne isključujući u odgoju fizičke kazne. Upoznao je šokački mentalitet i nastojao ga unaprijediti i očuvati u svim segmentima života. Pored propisanih učiteljskih obveza učio je djecu zdravstvenoj zaštiti, osobnoj i općoj higijeni kao i sportskim aktivnostima. Zalazio je u kuće Sonćana, družio se, pa i bećarski zapjevao u sitne sate zajedno s njima. Ukazivao je na djecu koja su bila dobri učenici i upućivao na dalje školovanje. Predavao je u višim razredima. 
U selu je organizirao folklorne, dramske i sportske aktivnosti. S njim su Sonćani po prvi puta organizirano putovali u druga mjesta na razne manifestacije (npr. folklor, Beograd 1930.).
U vrijeme kantora Šibalina zbor u crkvi sv. Lovro je dostigao, moglo bi se reći, savršeno pučko pjevanje duhovnih pjesama uz orgulje koje je svirao. U mirovini u Subotici kupuje sobni harmonijum (Angstel, Pečuj). Oko 60-ih godina počinje gubiti sluh, ali ne sasvim. Godine 1971. još uspijeva svirati orgulje na vjenčanju svoga najmlađeg unuka mr. Ante Rudinskog, poznatog subotičkog arhitekta (r. 1948.).
Učitelj Šibalin je također bio zahtjevan i strog otac, a sve u cilju dječjeg napretka. Njegovi potomci su skoro svi zaredom bili visoko obrazovani. Mr. Rudinski se sjeća kako je provodio dane djetinjstva kao gost u Sonti kod dide Mate i majkice Marije. S didom je išao na sonćansku Baru gdje ga je dida učio plivati. Također se sjeća da je s njim išao kod lugara u šumu Slatinu po mlijeko i odmah ga dobivao svježe pomuženo da pije iz poklopca s kantice. Pošto je Ante bio vrlo radoznalo dijete, u večernjoj šetnji prema Slatini i nazad, stalno je postavljao pitanja. Kad je didi dosadilo odgovaranje, rekao bi:  »Ante, nemoj biti tako znatiželjan, brzo ćeš ostariti«. Na sreću, gospodin Ante je doživio starosne godine, a zbog svoje radoznalosti u cijelom životnom dobu, postigao je u svojoj karijeri zadivljujuće rezultate od širokog značaja.
Prije nekoliko godina putujući kroz Sontu, mr. Ante Rudinski nije odolio izazovu da još jednom vidi orgulje u sonćanskoj crkvi sv. Lovro gdje je u djetinjstvu i mladosti često slušao i gledao svog Didu kako svira.
P. S. U prikupljanju podataka pomogli su mr. Ante Rudinski i mr. Ivan Rudinski.
Ruža Silađev