Ako se pogleda položaj Monoštora na zemljopisnoj mapi, vidi se da se u njegovoj blizini nalaze četiri vodena toka: Plazović (Kiđoš), Veliki bački kanal, Kanal Dunav – Tisa – Dunav, te sam Dunav. Blizina vode, a naročito Dunava, utjecala je na život i povijest Monoštora kroz stalnu borbu Monoštoraca protiv vodenih stihija i njihovih posljedica. Od prvih lokaliteta gdje se nekada nalazio Monoštor pa do ovog današnjeg, Monoštor i Monoštorci živjeli su uz vodu, ali nerijetko i u borbi s nadolazećom rijekom. Od izvora života pa do katastrofe često je stajala jedna tanka nit; nasip (bent).
Nasip koji dolazi iz pravca atara Bezdana, a nastavlja prema mjestu Kupusina, proteže se kroz Monoštor duž cijele Dunavske ulice. Dunavska je prva ulica do Dunava u povijesnom momentu dok je rijeka svojim tokom prolazila tik uz Monoštor te se može reći da nasip ne samo da je dijelio lijevu i desnu stranu ulice nego je i jednu stranu ostavljao u sigurnosti od nadolazeće vode nabujale rijeke, a drugu ostavljao na milost i nemilost rijeci te je bio prva i posljednja zapreka vodi da poplavi mjesto. Povijesni podaci sa sigurnošću kažu da je Dunav od 1853. do 1962. godine šestnaest puta probijao nasipe koji su bili postavljeni uz njegov tok, no nikad nije probio nasip u Dunavskoj ulici. O nasipima, njihovom održavanju i kontroli brinuli su se bentaroši, za što su bivali i plaćeni od strane državnih poduzeća koja su se starala o nasipima. Radi gospodarstvene iskoristivosti površine nasipa su se izdavale na dražbama za košenja trave koja je na njima rasla ili za ispašu ovaca i goveda.  
Treba također reći da su Monoštorci i početkom dvadesetog stoljeća, brinući za svoje mjesto i plašeći se poplava, izdvajali za ojačavanje nasipa na svom teritoriju. Budući da su mještani u to vrijeme držali stoku (svinje i goveda) tijekom većeg dijela godine na paši u plavnim područjima (van nasipa i većinom u području gdje su šume), svaki veći vodostaj prouzročio bi preseljenje sve stoke u mjesto (na ovu stranu nasipa). Bile su to seobe gdje je stoka, koja nije uspjela na vrijeme doći u selo, morala plivati do sela ili biti prevožena čamcima. Tada domovi Monoštoraca uveliko nisu imali mjesta za stoku, ne samo u kočacima i štalama nego su im i dvorišta bila mala. U sjećanjima živih Monoštoraca najviše je ostala  poplava iz 1956. godine kada je korito Dunava bilo začepljeno ledenim brijegovima na okuci kod Dalja. Dunav se izlio i iz pravca Mađarske te su u tom pravcu pravljeni i zečji nasipi, a Dunav je zaustavljen na liniji obrane Batina – Bezdan. U Monoštoru su mobilizirani stariji muškarci i vatrogasci te su nasipi u Dunavskoj bili dodatno ojačavani. U tom trenutku najkritičnija točka po zabilježenim podacima bila je kod romskog naselja, a ulice s one strane nasipa, pa i Dunavska, bile su poplavljene. Te godine zbog poplave dogodila su se i velika uginuća divljači.
Interesantna je zabilješka da su Monoštorci i početkom dvadesetog stoljeća izdvajali sredstva za ojačanja nasipa plašeći se poplava. Koliki je bio značaj nasipa vidi si i po tome da je prvi automobil došao u Monoštor nasipom, i to iz pravca Kupusine 1913. godine, kada je veliki župan izvršio kontrolu nasipa pored Dunava. Danas su svi nasipi u Monoštoru i oko njega još u funkciji no na neki način su izgubili prijašnji značaj jer je hidromelioracijskim radovima tok rijeke Dunav dobio novi pravac. Visoki vodostaji su postali rijetkost, a samim tim i opasnost od poplave je uveliko smanjena. Isto tako se može istaći i da je monoštorski atar žedan i pored tolikog obilja vode. 
Željko Šeremešić