Meteorološki podaci potkrepljuju činjenicu da je u godini najtopliji mjesec srpanj, kada govorimo i o kanikulama (lat. canikulus dem. od riječi canis pas) to su dani najvećih ljetnih vrućina. Ove ljetne vrućine prate i dvije meteorološke pojave: ljetne oluje s vjetrom, grmljavinom, kišom a često i s tučom, a druga se zove »provala oblaka« bez munja i vjetra, ali zato za kratko vrijeme ogromne količine vode dobijemo iz »nebeskih rezervoara«. Rezultat provale oblaka su i stvaranje privremenih vodotokova, izljev manjih ili većih riječica, sve ovisno o općoj konfiguraciji terena.
Ljudi Suboticu doživljavaju kao ravničarski grad koji leži na jednoj ravnoj »ploči« što uopće nije istina. Jedna od najviših točki nalazi se kod naselja Kelebija, a najniža u gradu je početak Palićkog jezera, vjerovali ili ne, na ovoj relativno kratkoj destinaciji od 12 km visinska razlika je 24 m: što odgovara visini standardne sedmokatnice! Zato je u davnini počevši od Kelebijskog jezera nastala jedna bujična bezimena riječica koja je u svom toku usput stvarala mala jezera, bare da bi se ulila u Mali a potom i u Veliki Palić. Svoj tok je nastavila preko Ludoškog jezera da bi se kod Kanjiže ulila u Tisu pod imenom riječica Kireš. Na svojoj kratkoj putanji od nekih 40 km (računam od Kelebijskog jezera) svladava visinsku razliku od skoro 50 m, visina terase na Gradskoj kući! Zašto ovo govorim? Prilikom ljetnih provala oblaka dobijali smo i dobijamo ogromne količine vode koja velikom brzinom napušta naša žitorodna polja i livade kojima sve više nedostaje voda. U davnini nije tako bilo, pa su naši prethodnici problem pokušali riješiti odvođenjem viška vode s teritorija grada otvorenim kanalima, koja je pak zbog svog bogatstva vodama bila prava oaza na Telečkoj visoravni. Tijekom nekoliko vijekova bujičnu riječicu smo »utrpali« u kanalizacijske cijevi, teren nasuli i pretvorili u gradsko građevinsko zemljište, ali ipak prilikom većih provala oblaka riječica se pojavljuje plaveći i centar, kao da kaže: »džabe ste me sakrili, evo tu sam« i pri tome se slatko smješka. Ovo vam pričam, jer sjedim u svojoj radnoj sobi u vrijeme kanikule. Bilo bi dobro da se negdje nađem uz vodu i bućnem se u nju, malo plivam, što je zdravo za nas penzose ali pitam se gdje?
Štrand u centru grada
Naravno, kao svaki danas »stariji gospodin« (nekada, poslije drugog rata »stari drug«) prisjećam se svojih mladih dana kada sam od naše kuće do tramvaja stizao za deset minuta, a poslije pola sata vožnje bio sam na Paliću, da ugodno uživam u ljetnim vrućinama i plivam. Imao sam i alternativno rješenje koje se zvalo kupatilo Fekete (Fekete fürdő). Ono je zapravo svojevremeno bilo ritualno kupatilo stanovnika židovske vjeroispovijesti koje se nalazilo uz sinagogu, tu je u dvorištu bila i košer (»vjerski čista«) klanica. U kupatilu je bilo zajedničkih prostorija, ali i posebne sobe s kadama, kasnije je dograđen i jedan pokriven bazen skromnih dimenzija 20x5 m, gdje se moglo i plivati. Istina, na početku je bio dubok pola metra, na kraju dva, ali desetak godina svake nedjelje plivački klub zimi je tu imao svoje treninge. Naravno, ljeti na Paliću. Ljeti je veliko dvorište pored bazena bilo zatravljeno, trava se uredno šišala, postojale su ljuljaške za djecu i bile su postavljene ležaljke od drveta gdje ste se mogli sunčati, a kad vam je postalo pretoplo, otišli ste u bazen malo se rashladiti. Tu je radila i plivačka škola za đake osnovce, u okviru sata tjelesnog odgoja svi su morali naučiti plivati. Kasnije (dok sam bio dužnosnik u gradu), ustanovio sam da se kupatilo izgradilo na ostacima srednjovjekovne tvrđave! (imam i fotodokumentaciju). Tadašnji dužnosnici i tzv. zaštitari s tim ostacima nisu željeli imati nikakvu vezu.
Metamorfoza Muškog štranda
Početkom prošlog stoljeća, kada su se spolovi »iz moralnih razloga« odvajali na otvorenim jezerskim kupalištima, postojali su jedan pokraj drugog Muški i Ženski štrand. Poslije Velikog rata Muški štrand je premješten na suprotnu obalu u nekadašnji park. Tu je u jezeru napravljen jedan veliki drveni molo u kojem je bio i »bazen« olimpijskih mjera 50x25 m dubine 2 m, gdje su postojale i tzv. startne kocke. Tu je ljeti trenirao plivački klub, tu su održavana natjecanja i vaterpolo utakmice. Danas se u jezerskoj vodi nitko ne kupa, a na mjestu Muškog štranda godinama se gradi jedan pravi »hohštapleraj« nazvan »Aqua i spa centar« uglavnom vide se razni zavojiti tobogani i »klizališta s vodom« od plastike, koje mogu koristiti samo djeca i mladi; a bazena za plivanje starijih nema ni u tragovima.
