Faljnis, čeljadi moja. Jevo, ja se probudio rano kugod vištac pa kodorgujem po avliji. Šta mož drugo, ne smim kovat i lupat a ni zujit jel ću probudit komšiluk, a i ne fali mi kako svađanje, božem prosti. Smijte se vi, al to se sad lako mož trevit. Sav svit je taki nikaki, rondzav, živčan; svakom svašta smeta, a kandar se to sve odozgor nama nadotaljava. Komegod cigurno pasira da je svit nerozan. A kako i ne bi kad nam stalno divane o ratovima, bolama i svemu dižu cinu. Jeto, na priliku, sad drva dvanajst iljada! Kake, molim vas, kažite vi meni imadu veze naša srbijanska drva s ratom u Ukrajini jal šta ti ja znam di? Pa šećer poskupio, a i nema ga nigdi. Ta kugod da je ta šećerna ripa rasla u Rusiji, a ode kod nas je bilo koliko ti Bog oće. A i šećerana ima još od stari vrimena u svakoj varoši. Doduše, jest da su i velikaši pokupovali za jedan dinar, divanili su ondak da su zato take jeptine što imadu zdravo tušta duga pa oni moraje to vraćat. Al, čeljadi moja, virujte vi meni: to je bio divan za malu dicu i one nesvaćene. Kad je još mlina i šećerana, pa i uljara imala duga da ga nije mogla vratit dok pucneš prstima? Nikad, virujte vi vašem Braniši. No, kako se trevilo da se trevilo al za naš svit triba da ima svega i svačeg jel dosta sramota da ode nema a da ranimo Evropu. Kad se znadu falit i ucinjivat so tim prijemom, ondak nek znadu i sami sebe naranit. Ta, ovaj naš region okolo Subatice, Sombora i Topole mož izranit čitavu Srbiju a mi plaćamo najskuplju cinu. Najveći porez je ode. Ako vako nastave, neće borme valjat. Svit će se pobunit, pa šta smo onda nagazdovali? Moj pokojni baćo je uvik divanio da ne triba bit zdravo lakum i ne trčat za novci već prvo svojoj čeljadi pripravit. Al ovi naši s vrva se kandar baš tog ne drže neg gledaje kako napunit buđelare. Vidim i kod nas u varoši bila nika velika buna. Veli mi jedan pajdaš što živi na Kelebiji pod šumom da nije smio ić ni po avliji koliko se grajilo, a borme i pucalo. I ja sam vidio u vistima da je bilo i mrtvi. Jeto, čeljadi, šta se sve trevlja pod ovom Božijom šepicom. Ta ode kod nas je uvik bilo mirno, vridno i radno. Al, jeto, došli kojikaki netribaši iz cilog svita pa oma nereda. S takima se, gospodo, mora fajin oštrije. Nema tu mile lale. Ne smiju se oni šetat svudank. Kad su već pobigli sa svojeg ognjišta, ondak tribaju bit srićni što su imali di doć i poštivat onog ko ji rani. Vidio sam ja i ode u Ivković šoru kad su nailazili. Sve glede bisno ispod sebe na svit. No, imali smo mi to. Tamo digod sedamdeseti su i naše komšije bižali vamo. Mi i dočekali i naranili, držali kugod malo vode na dlanu, dali njim legitimacije a oni sad opravili niku državu i pljuju na nas na sva zvona. Dobro je kazo moj dida da su dobar i blendav braća rođena. Raniš kera, a on te ugrize. No, dosta je bilo politiziranja. Jeto, sam sam na se bisan. Sto puta sam divanio kako neću više politizirat, a uvik me nanese andrak. Jeto, samo još ovaj put, čeljadi. Od sad ću samo divanit od traktora, njiva, vršidbe... Iđem namirit, već je svanilo. Ajd, zbogom.