Bukvić spada u možda najkarakterističnija prezimena bačkih Hrvata. Najzastupljenije je u Subotici, gdje postoji više obitelji koje ga nose. Radi jednostavnosti, kao primjer poslužit će linija Ivana Bukvića (1906. – 1946.), policijskog komesara u Subotici. Lajčo Klajn u svojoj knjizi Genocid i kazna: na sjeveru okupirane Jugoslavije: 1941. – 1945. (1991.) piše na temelju komunističkog tiska i dokumentacije kako je Bukvić još prije ulaska mađarskih postrojbi u Suboticu »špijunirao u korist Madžarske«. Dodaje: »On je u gradu bio jedini među bivšim jugoslavenskim policajcima koji nije bio razoružan. Od prvoga dana okupacije bio je u službi okupatorske policije. Bio je unaprijed obaviješten o datumu ulaska Horthyevih okupacijskih postrojbi. Bukvić je 11. travnja 1941. godine u društvu svojih istomišljenika izašao na granicu, noseći madžarsku i bijelu zastavu i s radošću pozdravio madžarske domobrane«. U nastavku opisuje njegovu suradnju s okupacijskim tijelima vlasti.
Klajnovi navodi su po svemu sudeći točni. Međutim, postoji jedna druga dimenzija sagledavanja kompleksne ličnosti Ivana Bukvića i ostalih njemu sličnih »bunjevačkih« prvaka Marka Jurića, Lojzije Knapeca, Lojzije Vujkovića Bukvina, Mije Mandića iz Subotice, te Franje i Ivana Bošnjaka, Stipana i Aleksandra Stolišića iz Sombora, koji su se 1941. stavili na raspoloženje okupacijskim vlastima. Ova dimenzija je u srbijanskoj publicistici i znanosti često zanemarivana »iz stilskih razloga«, jer se išlo za tim da se ostavi dojam kako su za sve nesreće i nevolje u Subotici krivi samo Bunjevci-Hrvati, dok su »Bunjevci« primjer ispravnosti i čestitosti. Bukvić se za okolnost da se zetekao na odgovornom položaju s kojeg je mogao slati podatke pod oznakom »povjeriljivo«  madžarskim informativnim centrima imao zahvaliti upravo radikalskim i »državotvornim« elementima (SPC, razna društva, učitelji, nastavnici, profesori itd.). Samo uz njihov glasan ili prešutni pristanak je mogao jedan »Bunjevac« dobiti u Subotici tako visok položaj, koji je osim brojnih odgovornosti uključivao i pristup povjerljivim informacijama. Svi ostali Bunjevci koji su »mislili svojom glavom«, posebice oni koji su ideološki pripadali ili naginjali pokretu Blaška Rajića i Ljudevita Budanovića dekvalificirani su kod izbora u startu kao nepouzdani. Paradoksalno, kod selekcije srpski činovnici su radije birali mađarone za svoje suradnike, koji su ih, kad je odnio vrag šalu, prvom zgodnom prilikom ostavili na cjedilu. To je bio slučaj i s Ivanom Bukvićem, čija genealogija je zanimljiva, jer svjedoči da je potekao od jednog od najuglednijih subotičkih Hrvata prve polovice 18. stoljeća, Ilije Bukvića, koji je 1743. dobio plemstvo.

Genealogija 

Ilija Bukvić bio je senator prvog senata povlaštenog kameralnog trgovišta Szent Maria (Subotica) 1743. Imao je velikih zasluga iz vremena Potiske vojne krajine i uživao veliki ugled u narodu. Imao je mnogo lanaca zemlje. Rođen je 20. III. 1698. u Subotici, a umro je 19. IX. 1744. Oženio je Mariju Magdalenu Francišković. Podatak o njihovom vjenčanju nije sačuvan, jer su se prve matične knjige vjenčanih počele voditi tek od 1719. Međutim, već 1719. zabilježeno je da je rođen Luka, sin Ilije i Magdalene. Ovaj, čini se, sin prvijenac dobio je s ocem plemstvo 1743. Ilija je imao još nekoliko muške djece, ali oni, začudo, nisu naslijedili plemeniti status. Dana 5. XII. 1728. rođen je Nikola Bukvić,. koji se 14. XI. 1756. oženio Ružom Zelić. Plod tog braka jest istoimeni sin, Nikola (2. VIII. 1765.), koji se 24. XI. 1784. oženio Marijom Tumbasović. Njihov sin Jakov (3. V. 1793.) je 7. XI. 1810. oženio Stanu, kćerku Luke Vujkovića i Katarine Jaramazović. Iz ovog braka rođen je Blaško (26. I. 1815.), koji je 12. XII. 1834. oženio Mariju Peić Gavran. Par je dobio sina Kazimira (9. I. 1842.), koji se vjenčao 25. I. 1869. Magdalenom, kćerkom Antuna Pinterovog i Julijane Labanov. Već 7. VII. 1872. rođen je Jakov, Ivanov otac, koji je 10. X. 1897. vjenčao Ivanovu majku Mariju Evetović. 

Slučaj Bukvić

Ivan Bukvić se također oženio. Njegova supruga je bila Matilka Meznerić, koju su zvali Bebica. Zaručio ju je 10. VII. 1931. Bebica je vjerojatno dolazila iz iste obitelji, koja je dala Franju i Đenu Meznerića, oca prosvjetnog radnika i sina odvjetnika, koji su se istaknuli na polju asimilacije Hrvata u Subotici. Đeno je čak 1938. objavio knjigu o Bunjevcima (Bunyevácok), gdje tvrdi kako oni potječu ne od Slavena nego od Normana. Nisu rasvijetljene sve pojednosti u vezi s biografijom Ivana Bukvića. Poznato je da je sredinom 1930-ih bio policijski nadzornik u Subotici. Njegov slučaj je slika i prilika poslovanja subotičke policije, koja je, paradoksalno, i bez njega bila rasadnik povjerljivih informacija, koje su se slijevale u Segedin i druge centre mađarskih obaviještajnih službi. Bukvić je platio za svoje nedjelo smrtnom kaznom. Ubijen je 2. VIII. 1946.