Ljubav je neiscrpna tema u svim vrstama umjetnosti, u govorima raznih aktivista, voditelja udruga, pa i svakodnevnih razgovora običnih ljudi. Čini nam se zato kako je ljubav banalizirana, prečesto svedena na prazne priče ili nerealna očekivanja, a u stvarnosti tako slabo vidljiva, gotovo neprimjetna. Zato je ona rijetko tema ozbiljnih razgovora, a ipak je svatko u srcu priželjkuje, svatko želi biti ljubljen i ljubiti, jer je jedino tako ljudski život ispunjen. Evanđelje je cijelo usmjereno na temu ljubavi, a ne može ni biti drugačije kad je Bog ljubav. To je najtočnija definicija Boga koju čovjek može dati, iako se Bog ne može ograničiti definicijom, budući da nas daleko nadilazi. I koliko god nam se činilo da je ljubav tema o kojoj sve znamo, Evanđelje nam otkriva neke nove poglede i podsjeća nas na sve ono na što nas ljubav obvezuje, a mi slučajno ili namjerno zaboravljamo.
Ljubav za vječni život
Ljubav je osnova Božjih zapovijedi, jer on je ljubav, te se na njoj temelji i njegov zakon koji stavlja pred čovjeka. Ljudi ne vole kad im se nešto zapovijeda, jer se tada osjećaju potčinjeno i manje vrijedno. No, Božje zapovijedi nisu nikakvo zapovijedanje kako bi čovjek bio podcijenjen nego su one usmjerene kako bi njegovo dostojanstvo ostalo nepovrijeđeno. Jer, tek kad ljubi, čovjek ostvaruje svoju svrhu i u najboljem svjetlu očituje sliku Božju u sebi.
Čovjek u svome djelovanju često zaboravlja ljubav, jer ga ona ometa u ostvarivanju određenih interesa. Onaj koji ljubi postaje slabić, nedostaje mu potrebna neosjetljivost za druge, zato pristaje zažmiriti na ljubav, potisnuti je dovoljno duboko unutar sebe, da ga ne ometa u borbi za ovozemaljske dobiti. No, Krist zakonoznanca, kada pita što je potrebno za život vječni, upućuje na Zakon, gdje piše: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« (Lk 10,27). Zakonoznanac planira Isusa iskušati, jer ga želi uhvatiti u krivoj riječi, ali onda dobiva odgovor koji nije očekivao: »To čini i živjet ćeš« (Lk 10,28). Isus, naravno, ne misli na ovozemaljski život, jer ovdje smo svi u prolazu, ali dok prolazimo ovim svijetom, biramo cilj prema kojem hodimo. Živjeti znači hoditi Božjim stazama koje vode u vječnu radost s njim u Nebu. To od čovjeka zahtijeva posjedovanje i njegovanje određenih vrlina kojima je izvor ljubav.
Bližnji
Ljubav može biti shvaćena na različite načine. U međuljudskim odnosima postoji više vrsta ljubavi koje čovjek prepoznaje. Međutim, sve one imaju isti izvor u uzajamnoj ljubavi Boga i čovjeka. Bog ljubi čovjeka ljubavlju koju čovjek ne može do kraja pojmiti, jer je savršena, nadilazi sve čovjekove predodžbe. A čovjek uzvraća Bogu na svoj nesavršeni način, ali ipak najbolje što može, ljubeći ga cijelim svojim bićem. Kroz takav odnos s Bogom čovjek postaje sposoban ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga, jer u bližnjemu prepoznaje samoga Boga.
Međutim, ljubav prema bližnjemu za nas je selektivna, a različiti parametri utječu na to. Smatramo da imamo pravo birati tko je naš bližnji. Zato Isus priča prispodobu o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10,29-37). Poručuje njome da čovjek ne bira tko će biti njegov bližnji niti tko je taj koji je vrijedan njegove ljubavi. Svatko tko se nađe na našem životnom putu je naš bližnji i trebamo ga ljubiti kao samoga sebe. To će zahtijevati žrtvu, ponekad zadavati bol, ali i Krist ljubi čovjeka prolijevajući svoju krv.
