Bački Hrvati imaju bogatu povijest punu velikana različitog značenja koji čekaju da dobiju svoje monografije. Svakako tu spada biskup Ljudevit Budanović, koji je zapravo stvorio pretpostavke za utemeljenje Bačke biskupije. Njegova slava je poprimila međunarodni značaj. Samo su represivni komunistički režim, koji nije trpio konkurenciju, i njegova urođena skromnost učinili da plodovi njegovih dugogodišnjih suptilnih nastojanja za dobrobit crkve i kršćanskog naroda ostanu neprimijećeni kod jednog dijela populacije, a na koncu i zaboravljeni. Srećom, zahvaljujući pojedinačnim naporima pojedinaca poput Josipa Temunovića i Tome Vereša, svijest o povijesnoj težini Budanovića je i dalje živa. Temunović je istražio Budanovićevu zadužbinu, a Vereš Budanovićevu društveno-kulturnu djelatnost. Obojica su dali doprinos ne samo komemoraciji velikog lika Lj. Budanovića nego i cjelovitom povijesnom sagledavanju njegove uloge u predratnim i poratnim vremenima. 
Biskup Budanović je, kao što je poznato, rođen u Bajmaku 27. III. 1873. kao sin Albe Budanovića i Julijane Dulić, kćerke narodnog prvaka Đene Dulića, prvog predsjednika Pučke kasine. Njegova genealogija još nije istražena. Međutim, osim biskupa, koji je svakako najreprezentativniji nositelj prezimena Budanović, iz ranijeg razdoblja je poznat jedan učitelj, koji je praktički obilježio posljednju epohu nastave na hrvatskom jeziku u Subotici. U pitanju je Antun Budanović. Sve do 1890-ih godina hrvatski jezik je bio u uporabi u subotičkim školama. To se nije sviđalo pridošlicama, koje su smatrale nazadnim i necivilizacijskim da se u tako velikom gradu Ugarske govori nedržavnim jezikom. Ako je 1870-ih, u vrijeme živog djelovanja kanonika Ivana Antunovića, bilo prostora za djelovanje u korist narodnosnih (manjinskih) prava, to je već 1880-ih postalo otežano. Budanović je još početkom 1870-ih nabavljao knjige iz hrvatske i rasturao ih među narod. Do promjene njegovog raspoloženja doći će izgleda nakon njegovog vjenčanja (1873.). Uostalom, to je već bilo vrijeme kada su se mogli naslutiti energični protunapadi protivnika preporodnih ideja Ivana Antunovića. 

Asimilacijski pritisci

U narednom desetljeću (1880-ih) zagovarati liberalne ideje, u koje su spadala i elementarna ljudska prava, postalo je opasno i rizično, jer je bilo povezano s mogućnošću izolacije u društvu, pa čak i gubitka egzistencije. Tada je, istina, pokrenut Neven kao glasilo rodoljubivih Hrvata (mahom svećenika), ali nije bilo dovoljno snaga za veće društvene aktivnosti, osim periodičnih tradicionalnih okupljanja na blagdane (Marindan, Petrovdan itd.). Uostalom, dio entuzijasta, među kojima i sam Budanović, u međuvremenu su se udaljili od Antunovićevih ideja i postali konformisti, jer im je ozbiljno zaprijetila alternativa propasti na svim poljima. 
Međutim, 1890-ih praktički je postalo nemoguće iznositi bilo kakav zahtjev koji je uključivao ostvarenje ustavom zajamčenih prava. Inicijativa gimnazijskog vjeroučitelja Paje Kujundžića za vraćanje hrvatskog u subotičke škole je propala zato što su je u Školskom odboru u Gradskoj kući 1896. sabotirali u prvom redu odnarođeni Hrvati (Vojnići od Bajše), koji su pred šovinistima morali opravdati svoje mađarsko uvjerenje, a zatim ucijenjeni Hrvati rodoljubi: gradonačelnik Lazar Mamužić i predsjednik Pučke kasine Albe Prćić, koji je bio brat predsjednika sirotinjskog stola Miška Prćića. Tako se ponovno pokazalo da je strah za egzistenciju i benefite snažniji od filantropije, odnosno da je Ugarska država ozbiljno poremećenih ljudskih veličina, koje nalaze zadovoljstvo u suptilnom gušenju zametaka svakog autentičnog liberalnog poimanja stvarnosti.

Genealogija

Antunov djed i imenjak je 15. XI. 1809. oženio Petronilu Šikotin (kod vjenčanja zapisana Szikatin, kod krštenja vjenčanja sina Mije kao Shikotin). Njihov sin Mijo (r. 24. IX. 1818.) je 22. XI. 1837. oženio Josipu, kćerku Šimuna Szekerusa i Marije Szakál. Dana 11. XI. 1848. rođen im je sin Antun. Dana 6. VIII. 1873. Antun se oženio Justikom, ćerkom Istvána Sturcza i Ilone rođ. Gálfy. S njom je imao nekoliko djece, od kojih su interesantni: Jelena Ema (19. IV. 1875.), Grgur Antun (r. 12. IX. 1881.), Aleksandar Mirko (7. III. 1885.), Margareta Gizela Olga ili kratko Margita (26. V. 1891.) i Julijana Marija (12. VIII. 1889.). 
Antun je umro 7. VII. 1904. u 56. godini života od moždanog udara (Segedinski vinogradi). Brigu nad njegovom obitelji, naročito za obrazovanje Marije, preuzeo je József Brenner, otac glasovitog mađarskog pisca Géze Csátha, koji se također izvorno zvao József Brenner, ali je zbog konformizma prilagodio svoje ime sukladno tadašnjem domoljubnom ozračju. Naime, Brenner se oženio Antunovom kćerkom Jelenom (ili bolje Ilonkom) nakon smrti svoje prve supruge Etelke Decsy. Aleksandar je nastavio očevim stopama. Postao je prosvjetni radnik i uznapredovao u školskog nadzornika. Iselio je u Budimpeštu, gdje se 25. X. 1924. vjenčao s Erzsébet Bokor. Umro je ondje 8. III. 1934. u 49. godini. Njegova sestra Margita se također opredijelila za prosvjetu. Udala se za Dezsőa Pomgrátza. Živjela je u Budimpešti (Filler utca 1). Umrla je ondje 7. I. 1966. Marija je postala članica Operne kuće (Operaház) u Budimpešti. Udala se za Árpáda Palotaya. Umrla je 4. V. 1976. Grgo je poginuo u Prvom svjetskom ratu u borbama za vis Kulište na visu Perini u zapadnoj Srbiji (7. XI. 1914.) kao satnik (százados) 6. domobranske (subotičke) kraljevske pukovnije, u kojoj je bilo mnogo Hrvata Subotičana. U trenutku smrti je imao 31 godinu. Metak ga je pogodio pravo u srce. Sahranjen je u Subotici 16. XI. 1914.