Svetkovina Presvetog Srca Isusova slavi ljubav Božju prema čovjeku, njegovom stvorenju. Ona nas želi podsjetiti da je ljubav uzvišeni osjećaj iz kojega proizlazi naše spasenje i ljepota ovoga svijeta. Ljubav je ta koja sve može promijeniti, ona nas je otkupila i učinila dionicima spasenja.
Srce je simbol ljubavi
U Svetom pismu srce je središte čovjeka. U njemu se nalazi poticaj na djelovanje. U njemu je upisan Božji zakon i obraćenje se tu događa. Ono po čemu Bog sudi čovjeka nalazi se u srcu. Naravno, srce je mjesto osjećaja. Iz njega izvire ljubav. I danas je srce simbol za ljubav, a slomljeno srce simbolizira patnju zbog neuzvraćene ljubavi. Svetkovina Presvetog Srca Isusovog podsjeća nas na Veliki petak i trijumf Božje ljubavi na križu.
Kristovo srce je ranjeno, probodeno kopljem. Iz njega je potekla krv koja je oprala grijehe svijeta. Ali, od te rane Krista je na križu više boljela rana zbog neuzvraćene ljubavi. Boljela ga je odbačenost od naroda, kojemu je učinio toliko dobra, kojemu je došao kao obećani Mesija. Boljela ga je i odbačenost od njegovih učenika, koji su se razbježali zbog straha za vlastiti život, ne mareći za njega. Boljele su ga i sve odbačenosti koje će doživjeti u budućnosti od onih za koje je prolio svoju krv, sve one situacije kada će ga ljudi zanijekati i odreći ga se, sve one situacije kada će ljudi odbiti spasenje koje im je zavrijedio dopustivši da mu srce bude kopljem probodeno. Sve ga je to zaboljelo više nego rane koje je zadobio spašavajući svijet.
Presveto Srce Isusovo poručuje nam da je njegova ljubav veća od svake boli koju je pretrpio i još uvijek trpi. Spreman je za nas i od nas i dalje podnositi boli, samo da nas pridobije nazad i privuče k sebi. Njegova ljubav nema granice, ona se iz njegovog srce već dvije tisuće godina izlijeva na one koji su u njegovom imenu kršteni. To je ljubav koja prašta grijehe, strpljivo čeka ljudska obraćenja, ljubav osjetljiva na ljudsku patnju, koju je i sam osjetio, ona iz koje izvire snaga za strpljivo podnošenje boli, nada i vjera u vječnu radost.
Neuzvraćena ljubav stvara boli u srcu. Da nas Krist voli dokazao je svojim probodenim srcem, a uzvraća li mu čovjek ili ga i dalje ranjava? Teško je odrediti ljubimo li Krista dovoljno ili ne, jer nam se često čini dalek, ne možemo ga vidjeti ni dodirnuti. Ipak, svoju ljubav možemo lako procijeniti. Kad nekoga volimo, želimo biti u njegovoj blizini, a blizinu Božju tražimo u molitvi, u sakramentima, u Svetom pismu. Ako nam ništa od toga nije potrebno, znači da nemamo za Boga dovoljno ljubavi i da smo se od njega udaljili. No, nije kasno da to promijenimo. Ako ga potražimo u molitvi, u euharistiji, on će učiniti korak prema nama i dopustit će nam da ga nađemo. U njegovom srcu svatko ima svoje mjesto, samo ako se želi u njemu smjestiti.
Svetkovina kojom slavimo ljubav Božju podsjeća nas da čovjek treba ljubiti svoga brata. To smo toliko puta čuli, da nam je postalo poput otrcane fraze, a ljubavi kao da nema u svijetu. Kao da je sve neka računica, čovjek gleda kako drugoga da iskoristi, a o osjetljivim skupinama, odbačenima i ranjenima kao da nitko ni ne misli. Svatko je od nas pozvan ljubiti drugoga, onako kako je Krist ljubio nas, ne obazirući se koliko ljubavi ima u onima koji nas okružuju. Samo onaj koji ljubi može svijet učini ljepšim za mnoge koje će susresti. Na to smo pozvani, ljubiti, jer smo i sami ljubljeni od svoga Spasitelja.
