Povijest hrvatskih rodova u Subotici prepuna je slučajeva koji izazivaju pažnju i koji čekaju svoje istraživače. To je svakako slučaj s rodoljubivom obitelji Bačić, koja je iznjedrila i malo poznatog slikara. 

Pajo Bačić (1862. – 1920.)

Rođen je kao sin Đure Bačića i Kolete Kovačić 20. siječnja 1862. Po zanimanju je bio postolar, a glede vjersko-nacionalnog identiteta i životne filozofije, kršćanin-katolik, Hrvat i rodoljub. Dana 20. studenog 1882. je vjenčao u crkvi sv. Katarine na Ludašu Kristinu, kćerku Jakova Mikovića i Ane Vuković. Iz ovoga braka su rođeni 9. svibnja sinovi Antun i Franjo. Antun je postao slikar.
Pajo Bačić je stekao reputaciju, a i slavu, svojom požrtvovnošću za opće ciljeve naroda kojem je pripadao. Kada je 1902. segedinski Tiskovni sud pokrenuo parnicu protiv subotičkog Nevena, jedinog hrvatskog lista u Subotici, Pajo se dragovoljno žrtvovao da spase hrvatsku inteligenciju zatvorskih muka.  Preuzeo je krivnju za inkriminirani članak i izdržao kaznu u Segedinu, koja je trajala godinu i pol. Ukratko, on je bio čovjek koji je imao za što živjeti i umrijeti.

Antun Bačić (1887. – 1977.)

Život i djelo ovog umjetnika nisu dostatno istraženi. Kratku biografiju i karakteristiku njegovog slikarstva sastavio je povjesničar umjetnosti Bela Duranci. Ona se svakako može nadopuniti zanimljivim detaljima, koji se mogu pronaći u periodičnom tisku i drugim izvorima. Iz dostupnih izvora razvidno je kako je Antun Bačić svoj umjetnički talent otkrio još u osnovnoj školi, a već u srednjoj imao jasnu viziju svog budućeg poziva. Budući da su njegovi roditelji bili materijalno skromnog stanja, morao je posuditi novac od mecena kako bi se stigao do hrvatskog kulturnog centra Zagreba. Ondje se 1908. upisao u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt. Profesori su mu među ostalima bili R. Valdec, B. Čikoš Sesija i M. K. Crnčić. Školovanje je nastavio 1911. na Akademiji likovne umjetnosti u Münchenu (Akademie der Bildenden Künste München). 
Kao i mnoge ostvarene i neostvarene umjetnike njegovog vremena, siromaštvo ga je pratilo u stopu. Radi podmirivanja troškova života preslikavao je djela poznatih umjetnika. Nije zabilježeno je li završio svoje školovanje. U Suboticu se vratio 1912. iscrpljen i bolestan. Ondje je razvio slikarsku radionicu. Radio je portrete i preslike po narudžbni. Osim toga, okušao se i u fotografiji. Međutim, njegovu karijeru profesionalnog slikara prekinuo je Prvi svjetski rat. Poput mnogih svojih suvrmenika, protiv svoje volje je unovačen i poslan na Istočno ratište. 

Prvi svjetski rat

Ondje je 1917. pao u rusko zarobljeništvo. O njegovom povratku iz Rusije vjerojatno bi se mogla napisati životna priča koja bi oduzimala dah. Prvi svjetski rat je svakako jedan od najvažnijih konflikata u novijoj povijesti koji je imao veliki utjecaj na mnoge obitelji bačkih Hrvata. Paradoksalno, povjesničari mu nisu poklonili u tom smislu dovoljnu pažnju. Osim pojedinačnih životopisa, koji su mahom vezani uz pripadnike vlastite obitelji, drugih rezultata istraživanja na tom polju gotovo i nema, iako bi se mogli pisati romani i scenariji za filmove.

Poslije rata

Usporede li se slučaji drugih obitelji i pojedinaca, može se s puno prava reći kako je Antun Bačić imao sreće. Uspio je vratiti se u Suboticu u jednom komadu. Sigurno je imao i što pripovijedati, ali budući da su mnogi njegovi suvremenici također proživjeli slično, njegova svjedočanstva o ratu su vjerojatno ostala nezapisana, što je svakako veliki gubitak za bačke Hrvate, jedne od najvećih žrtava ratova 20. stoljeća, ali i međuratnih i poslijeratnih totalitarnih režima.
U Subotici je Antun pokušao s Gyulom Sásem 1920. razviti privatnu slikarsku školu. Međutim, veliku konkurenciju su mu pravili ruski umjetnici, koji su uslijed građanskog rata u Rusiji počeli već 1920. pristizati u Suboticu. Jedan od njih, izvjesni N. von Römer, čak je razvio svoju školu i izlagao u Gradskoj najamnoj palači, koja je onda bila neka vrsta neslužbenog centra za ruske izbjeglice. Bela Duranci tvrdi da je Antunu »znanje okoštavalo, kao i drugima iz tzv. izgubljene generacije subotičkih talenata«. Radi egzistencije, uposlio se kao činovnik Uprave državnih željeznica. Umirovljen je 1940. Uz redoviti posao, radio je po narudžbini portrete i preslike. Nije se pojavljivao mnogo u javnosti. Izlagao je na izložbi Bački umjetnici (Subotica, 8. – 18. listopada 1932.) u organizaciji Muzeja dr. Joce Milekića. Izgleda nije uspio ostvariti svoj dvadesetogodišnji san – stvoriti reprezentativno djelo slikarske umjetnosti svog naroda: Dolazak bunjevačkih Hrvata. »Ako mi to uspije bit će mi lako umrijeti«, govorio je Antun Bačić.
Bačićevi radovi se nalaze mahom u privatnom vlasništvu. Nešto eksponata čuva se u zavičajnoj zbirci Gradskog muzeja.