Kulturno-zabavni i sportski život Hrvata u Starčevu bio je bogat i raznovrstan od početka pa sve do posljednjeg desetljeća XX. stoljeća. Postojalo je folklorno društvo, amatersko dramsko društvo koji su često nastupali, kako u svom mjestu tako i diljem bivše Jugoslavije, a tu je bio i poznati nogometni klub Borac u kojem su također igrali gotovo svi Hrvati.
U Starčevu je također početkom prošlog vijeka, točnije 1911. godine, formiran prvi tamburaški orkestar, a osnovali su ga Starčevci s priložene fotografije iz 1922. u vlasništvu Zvonimira Pavliča, čiji je djed Nikola Pavlič (sjedi, prvi s lijeva), bio voditelj ovog orkestra.
»Moj djed je bio samouki tamburaš, ali je perfektno svirao tamburu budući da ga je otac od šeste godine vodio u susjedno selo Omoljicu gdje ga je sviranju podučavao jedan učitelj njemačkog podrijetla, inače školovani muzičar. U svojoj 17. godini okupio je ove ljude s fotografije i osnovao orkestar, koji je bio prvi i jedini u to vrijeme u Starčevu. Dosta dugo su bili aktivni, svirali su i u Pančevu po kavanama, godinama u jednom hotelu u Skoplju, te po čitavoj Srbiji u svadbama. Uglavnom, bili su poznati i popularni na prostoru bivše Jugoslavije. Svirali su ovdašnju tamburašku glazbu, potom starogradsku, imali su veoma širok repertoar. Kulturni život u Starčevu je bio veoma bogat i nastupali su često na raznim priredbama«, kaže Zvonimir Pavlič, dodajući kako je orkestar prestao s radom kada su se na glazbenoj sceni pojavile harmonike. 
Negdje ‘49.-’50. godine, dolaskom nove vlasti, počelo se s obilježavanjem Dana Republike, Dana borca, Dana ustanka, Praznika rada. Uoči tih praznika, večer prije, su se održavale akademije i za te je potrebe Nikola Pavlič, kao poznati i priznati starčevački tamburaš s dugogodišnjim iskustvom, angažiran da s dječjim tamburaškim orkestrom (kojeg je također on osnovao) nastupa na proslavama s izvedbom himne i drugih tada aktualnih glazbenih kompozicija. 
»Moj djed je bio plaćen od škole i tadašnjeg rukovodstva u selu da dva puta tjedno drži zainteresiranim učenicima sate tambure. Radio je posebno s muškim i posebno sa ženskim dječjim tamburaškim orkestrom. S tom je djecom također nastupao i na raznim natjecanjima u Vojvodini i oni su svirali van konkurencije, jer su bili toliko dobri, a i svirali su ozbiljne stvari (himnu, Internacionalu, crkvenu glazbu itd.) za razliku od ostalih koji su uglavnom nastupali s narodnim pjesmama. To je radio sve do svoje smrti 1963. godine. Čak i kad je već bio jako bolestan i kad se nije mogao kretati, djeca su dolazila kod nas kući da ih uči. Ja sam također volio muziku, ali me djed nije htio učiti jer nije želio da se s tim bavim u životu. Imao sam 21 godinu kad je preminuo, tako da sam dugo bio uključen, odnosno pratio sam kako uči djecu, išao sam s njim i na probe«, prisjeća se sa sjetom, ali i ponosom Zvonimir Pavlič.
Također, Nikola Pavlič je 35 godina bio kantor u starčevačkoj crkvi sveti Mauricius, gdje su on i njegova supruga, Zvonimirova baka, tijekom tih godina bili poslužitelji, a bio je i zvonar. 
»Kada je već bio stariji, taj zadatak je povjerio meni i tada se zvonilo u podne, a budući da je veliko zvono, ono se čulo i u poljima da ljudi znaju koje je vrijeme, te u 18 sati popodne.«
Zvonimirov je djed, koji ga je inače othranio zajedno s bakom, rođen u Starčevu, ali je podrijetlom iz Korduna, iz Batnoge kod Slunja, a pretci su mu doselili na ove prostore oko 1850. godine. 
Na priloženoj fotografiji stoje: Joža Čuta, Josip Poljak, ? Pleša i Toma Pavlič (Nikolin rođeni brat), a sjede: Nikola Pavlič i Ivan Pleša sa suprugom (u sredini), koja je bila vokal u orkestru.
I. Petrekanić Sič