Nakon izrazito suhe zime u posljednjih mjesec-mjesec i pol uslijedili su sporadični intenzivni pljuskovi, koji su posebnu bojazan izazivali kod stanovnika sjeverozapdnih dijelova Hrvatske, gdje je tijekom svibnja i lipnja tuča u nekoliko navrata napravila ogromne štete na kućama, usjevima i u voćnjacima. Stoga i nije teško zamisliti kako na svaki tamniji oblak gledaju tamošnji stanovnici, napose kada se ima u vidu da je Hrvatska već neko vrijeme ukinula protugradnu zaštitu, jer se, kako vele iz Državnog hidrometeorološkog zavoda, ona pokazala neučinkovitom!
Tuče i jakog pljuska bilo je, kao što je poznato, u subotu i kod nas u Subotici i njezinoj okolici. Tuče se, normalno, najviše boje poljoprivrednici, napose u vrijeme pred žetvu kada za vrlo kratko vrijeme može biti uništen kompletan (u)rod, uloženi trud i novci. Jakog pljuska su se, pak, ne tako davno bojali svi stanovnici neasfaltiranih ulica u gradu, ali i svi vozači koji su se u tom trenutku zatekli kod nadvožnjaka na Segedinskoj cesti ili su tuda namjeravali proći. Da, zaista je bio dovoljan malo jači pljusak, pa da se, zbog izrazito nižeg terena na tom dijelu ceste, za kratko vrijeme stvori jezerce u kom je odrastao čovjek mogao čak i plivati. Kišnica s viših dijelova, a iz oba pravca (palićkog i iz centra) slijevala se na razmjerno mali prostor kod i ispod mosta, stvarajući upravo stoga razmjerno duboku baru koja se sporo praznila zbog nedovoljnih odvodnih kanalizacijskih kapaciteta. To je, naravno, stvaralo ogromne probleme vozačima, posebno onima izvan Subotice jer nisu znali kakva ih zamka čeka na tom dijelu ceste, pa su se ne jednom prevarili misleći da mogu svojim vozilom proći kroz vodenu prepreku i po pravilu bi završavali bespomoćni u jezercetu, čekajući da priroda i kanalizacija odrade svoje. Iako je problem kod nadvožnjaka u centru grada bio opće poznat, uvijek se našao dovoljan broj Subotičana koji su, baš kao i vozači sa strane, sa svojim vozilima ostali zaglavljeni u vodi do prsa, uglavnom zbog vlastite gluposti, inata i radoznalosti. Sve u svemu, gluposti.
Problem s privremenim »poplavama« nakon malo jačega pljuska nije, naravno, postojao samo kod spomenutog nadvožnjaka, jer su mini rijeke tekle i drugim ulicama u gradu, poput Đure Đakovića ili Dimitrija Tucovića, recimo, a nemali dio »viška« te vode slijevao se u okolne podrume dok su pješaci –  ukoliko ih je u tim trenutcima na ulici uopće i bilo i ukoliko su baš tada morali ići – išli bosi, jer im ništa drugo nije preostalo. Slične stvari za vrijeme i nakon jačih pljuskova događale su se i u ostalim dijelovima grada zbog već rečenih nedovoljnih kanalizacijskih kapaciteta da za kratko vrijeme uspiju upiti veće količine vode, ali i zbog toga što su nekoć rasprostranjeni šančevi po gradu jednostavno zatrpani, čime je onemogućeno umjetno, ali izrazito funkcionalno oticanje vode. Šančevi, sjećaju ih se zacijelo svi stariji Subotičani, bili su šezdesetih, sedamdesetih, pa i osamdesetih godina prošloga stoljeća prava atrakcija za djecu u prigradskim naseljima. Nakon svake jače kiše šanac bi se napunio do dubine skoro do metra što je bilo sasvim dovoljno da se djeca sjate u njega i kupaju se. Nije nedostajalo ni naivnih ili lakovjernih (što mu dođe isto) dječjih glavica, koje su povjerovale u to da se u najednom napunjenom šancu isto tako najednom mogu pojaviti ribe, pa se nerijetko mogao vidjeti dječak s primitivnom ribičkom opremom (štap, konop i improvizirana udica od čiode ili igle), čiji je mamac u najboljem slučaju bila muha, a ulov uglavnom – ništa ili eventualno nekakva žaba koja se mogla uloviti i praćkom ili čak možda i rukom.
Bila su, kao što se iz opisanoga vidi, to lijepa, stara vremena kada su i ove vodene brige, valjda zbog vlastite privremenosti, kasnije djelovale simpatično. Svak je, posebno ako se u to vrijeme tamo zatekao, imao vlastitu verziju prirodnog događaja zvanog jači pljusak kao da je svojim prisustvom i sam pridonio njegovom intenzitetu ili pak značaju. U ovisnosti o ishodu zbijale su se šale ili padale psovke zbog viška ili nedostatka sreće, ali je sve trajalo kratkotrajno, baš kao i sama nepogoda.
Ukoliko ste se udubili u ovaj tekst, proširujući ga u svojoj glavi i vlastitim uspomenama ili mislima, a ne pitajući se što je ovdje tema, zašto ovoliki uvod, kada će već »razrada« i kakav je zaključak (preporuku, naravno, ne morate ni očekivati) jedno kratko pitanje: jeste li primijetili da već neko vrijeme nema jezerceta kod nadvožnjaka nakon jakog pljuska? Jeste? E, onda se vjerojatno i vi želite pohvaliti upravi »Vodovoda i kanalizacije« riječju – bravo!
Z. R.