Od svoga prvoga broja Hrvatska riječ imala je sportsku rubriku koju je punih četrnaest godina uređivao Dražen Prćić, a tijekom kojih su na ovim stranicama gostovali brojni hrvatski sportaši. U duhu rođendanskog tisućitog broja, evo maloga podsjetnika na neka od najvećih sportskih imena koja su se rado odazvala pozivu da govore za naš i vaš tjednik.

Diego Armando Maradona, nogometaš
Razgovor vođen 
u Novom Vinodolskom

HR: Vaš dolazak na ovaj turnir, uz sudjelovanje na humanitarnom nogometnom susretu, povezuje se i s Vašim hrvatskim korijenima.
Jedan moj djed potječe upravo iz ovih krajeva, neposredno u blizini Novog Vinodolskog, 20-ak kilometara odavde. Došao sam vidjeti je li mi što »ostavio« (smijeh).
HR: Mnogi se još uvijek živo sjećaju Vašeg gostovanja u Hrvatskoj 1994. godine, kada ste, u sklopu priprema za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Americi, odigrali posljednju utakmicu u Zagrebu upravo protiv najbolje selekcije domaćina. Čega se sjećate u svezi tog povijesnog susreta za Hrvatsku?
Vrlo dobro se sjećam tog susreta u Zagrebu. Bilo je 0:0, a mi (Argentina) smo igrali vrlo oprezno, jer nismo željeli da se netko ozbiljnije ozlijedi, s obzirom da nam je to bila posljednja provjera prije odlaska na SP u Americi. Bila je to jedna lijepa i prava prijateljska nogometna utakmica.
HR: Koje biste hrvatske nogometaše mogli izdvojiti?
Prije svih to su Boban i Šuker s kojim sam i igrao skupa u Sevilli, ali znam još dosta dobrih i kvalitetnih nogometaša iz ove zemlje protiv kojih sam igrao tijekom svoje aktivne igračke karijere.
(Hrvatska riječ, broj 124 od 24. lipnja 2005.)

Zvonimir Boban, nogometaš
Jedno od pitanja velikog ekskluzivnog intervjua vođenog u Bolu 
na otoku Braču

HR: Tko bi mogao biti nasljednik legendarne desetke koju ste godinama nosili na državnoj majici?
Zbilja u ovom trenutku ne znam. Teško je o tome eksplicitno govoriti. U današnjem nogometu dolazi do izričitog deklariranja na napadače i vezne igrače, ali ne vidim nekog kompletnog igrača koji bi obavljao obje dužnosti s jednakom vrhunskom kvalitetom kakva se od mene uvijek tražila. Godinama su treneri kod kojih sam igrao tražili od mene da igram 60 % obranu i, tek, 40 % napad, što je danas veoma teško odigrati. Za tako nešto je bilo potrebno mnogo osobnog žrtvovanja za kolektiv, ali mi se čini da danas toga više nema u tolikoj mjeri. Nažalost, u izobilju mladih igrača koji dolaze, nema izrazitog srednjeg veznog igrača koji je u stanju držati cijelu momčad, povezujući sve linije u momčadi. Mali Ivan Leko koji je otišao u Malagu, ima ritam, ali mu nedostaje dinamika, Jerko Leko je, također, odličan igrač, ali nije po vokaciji centralni vezni, dok bih ipak Darija Srnu izdvojio kao najveći dragulj našeg nogometa u ovom trenutku.
(Hrvatska riječ, broj 16 od 16. svibnja 2003.)

Luka Modrić, nogometaš 
Izjava nakon susreta 
Hrvatska – Srbija 2:0 
(Zagreb, 22. ožujka 2013.)

Atmosfera je bila super, iako moram priznati kako je mogla biti malo glasnija i bučnija. Bio je pun stadion i kada je to bilo potrebno navijači su nas dizali i ponijeli, osobito na kraju. Svaka pobjeda protiv Srbije se doživljava na poseban način, a to što je bilo nekada ne može se zaboraviti, ali kada se igra nogomet na terenu onda je to prije svega sportski događaj, i te sve stvari ostaju sa strane.
(Hrvatska riječ, broj 521 od 29. ožujka 2013.) 

Goran Ivanišević, tenisač
Dio razgovora nakon Davis cup susreta Hrvatska – SAD 4:1 
(Zagreb, 8. veljače 2003) 

HR: Kako ste se osjećali nakon početnih 0-2, jeste li vjerovali da možete pobijediti? 
Osjećao sam se jako loše, izgubljeno. Ali, kako je ovo momčadsko natjecanje, Ljubo (Ivan Ljubičić) me je izvukao, bodreći me »dobit ćemo, dobit ćemo!«. Trebalo je samo malo da nas krene. Znao sam da smo bolji…
Hrvatska riječ je list hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini, sjećate li se svog posljednjeg nastupa u tom dijelu dijaspore?
Posljednji put sam igrao u Subotici na internacionalnom turniru za igrače do 18 godina. Ne sjećam se točno godine, ali se sjećam da sam izgubio u finalu.
(Hrvatska riječ, broj 3 od 14. veljače 2003.)

Blanka Vlašić, skakačica u vis
Dio ekskluzivnog 
novogodišnjeg intervjua

HR: Ako uzmemo Atenu kao jedini minus u iznimno uspješnoj sezoni, koje biste natjecanje izdvojili kao najveći plus u 2004. godini? 
Radije bih izdvojila dva »plusa«, prvi bi bila Ljubljana u kojoj sam uspjela preskočiti osobni i novi hrvatski rekord na visini od 203 cm, a drugi bi bio Zürich i najjači svjetski miting najvećih zvijezda »Weltklasse«, gdje sam u najjačoj konkurenciji izborila jako drugo mjesto.
HR: Kao dio najjače svjetske skakačke klase, kako biste komentirali vrhunski skok u vis današnjice?
Da sam ovako skakala, recimo 1996./97. godine, s ovakvim rezultatima bih bila na vrhu svijeta, ali danas je sve više cura koje mogu skočiti preko 2 metra i konkurencija je izuzetno jaka i »gusta« oko te famozne visine. Došla je jedna posve nova generacija, pretežito iz zemalja ruskog okruženja, a njih uvijek ima koliko vas srce želi, i uz nekoliko starijih skakačica koje se još uvijek ne daju aktualni vrhunski skok u vis doživljava znakoviti procvat.
(Hrvatska riječ, broj 100 od 31. prosinca 2004.)

Franjo Arapović, košarkaš
Dio razgovora vođenog u Zagrebu

HR: Vaša aktivna politička karijera tek započinje, ali košarkaška je ipak, do sada, u mnogome obilježila protekla dva desetljeća. Igrajući za Cibonu i reprezentaciju bivše zajedničke države, često ste bili i na našim, vojvođanskim, prostorima.
Tijekom priprema košarkaške reprezentacije za Olimpijadu u Seulu 1988. godine proveo sam tri sedmice u Novom Sadu i dobro upoznao glavni grad Vojvodine. Također sam bio u sklopu priprema i na Paliću, i mogu reći da sam ovu pokrajinu negdašnje države oduvijek doživljavao nekako drukčije po njenoj poznatoj specifičnosti. 
HR: Kako biste u nekoliko crtica saželi Vašu bogatu sportsku karijeru?
U najkraćem bih rekao kako sam osvojio sve što se osvojiti moglo, jedino mi je krivo što nisam postao olimpijskim pobjednikom (poraz od Rusa u seulskom finalu 1988. i Dream teama SAD u Barceloni 1992.)
(Hrvatska riječ, broj 64 od 23. travnja 2004.)