Intervju

Saša Gajin je stručnjak koga je Vijeće Europe angažiralo da u suradnji s predstavnicima vlasti i nacionalnih manjina »proizvede« Akcijski plan za ostvarivanje prava manjina u sklopu poglavlja 23. Profesor na Pravnom fakultetu Union u Beogradu i doktor pravnih znanosti, Gajin je izravno radio na izradi brojnih zakona, uključujući i Zakon o zabrani diskriminacije (2009), Zakon o tajnosti podataka (2009), Zakon o zaštiti tajnosti podataka o ličnosti (2008), Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i drugim.Radio je i na donošenju medijske strategije Srbije i na setu medijskih zakona prošle i pretprošle godine. Bavi se temama koje se tiču ljudskih prava i autor je brojnih tekstova, analiza, publikacija i knjiga iz ove oblasti. Na fakultetu Union predaje predmete ljudska prava, pravo medija i antidiskriminacijsko pravo.

 

 

HR: U jednom od Vaših tekstova, objavljenom na portalu Peščanika, rekli ste »uvijek je dobro problem s kojim se suočavamo promatrati u nekom kontekstu«. Kakav je po vašem mišljenju kontekst u kojem se pitanje prava manjina danas u Srbiji treba promatrati i rješavati? 

Pokušavamo gdje god možemo afirmirati jednu ideju, a to je da probleme s kojima se suočavaju pripadnici manjinskih zajednica, prije svega nacionalne manjine, treba promatrati u povijesnoj perspektivi. Ako tragamo za nekim kontekstom, to bi mogla među ostalim biti i ta povijesna perspektiva. Ne bismo smjeli zaboraviti da nas ta loša povijest koju smo sami sebi prouzrokovali i dalje opterećuje i proganja i da je u suštini, odnosno, da se u središtu tog problema nalazi upravo odnos prema nacinalnim manjinama. Ja jesam sklon tome da vidim rješavanje problema s kojima se suočavaju nacionalne manjine kao samo središte onih aktivnosti koje bi nas mogle, ako se na pravilan način odgovori na te probleme, odvesti na put europskih integracija, s kojeg nema povratka. Mi i dalje nismo na tom putu na kojem nema povratka. Mi i dalje nismo sigurni da bi trebalo hrabro zakoračiti u sferu odnosa u kojoj promatramo svakog pojedinca u ovoj zajednici kao jednog slobodnog pojedinca. Nismo se i dalje odvažili na izgradnju jednog koncepta ustavne demokracije koji trenutno predstavlja najnapredniji izraz te ideje o poštovanju i zaštiti ljudskih prava i demokracije. Mi i dalje pravimo razlike između nas samih, i dalje postoje oni koji su, da kažem kolokvijalno, građani »prvog reda« i oni koji su građani »drugog reda«. Ja osobno vidim u toj matrici različitog tretmana pripadnika manjinskih zajendica pra-uzrok svih ostalih podjela na većinsku i manjinsku zajednicu u Srbiji, bez obzira radi li se  o nacionalnim manjinama, vjerskim zajednicama, seksualnim manjinama, osobama s invaliditetom. Dakle, iz tog jednog razlikovanja na one koji pripadaju jednoj nacionalnoj zajednici, i oni koji pripadaju drugoj, mi proizvodimo jednu matricu odnosa koja dalje podrazumijeva i razliku u odnosu na vjersko opredeljenje i razliku na sva ostala osobna svojstva. To dovodi to toga da mi ne živimo u društvu jednako slobodnih pojedinaca već polazeći od incijalne razlike koja se, po mom mišljenju, vezuje za nacionalnu pripadnost i potiče iz vremena oružanih sukoba, iz te inicijalne razlike mi stvaramo svijet različitosti u kome jedni prirodno imaju više nego drugi i u kojem su jedni lošije tretirani nego drugi.

 

Tatjana Ljubić

 

Opširnije u tiskanom izdanju