Eto, niki dan sam sanjo unuka Marina kako ispod ora pijemo podrumsko vino. Lad, ono ja se digo jutroske mal kasnije, da ne kažem za sramotu prid podne, a Marin ispod ora sid nasmijan i čeka. E vala ko da se nisam u mladosti radovo ovoj mojoj kad ju vidim ko što se radujem danaske kad vidim unuka. Objašnjava mi da j’ došo tako iznenada jer su mu tek juče javili da mu kolega iz škule, onaj Joza iz Sonte, krsti dite pa mu poručio da bi bilo lipo da dođe na krštenje. A on će onako nasmijan: »A šta ‘š, dida, ima se može se. Znaš kako j’ na tom trulom zapadu, pa sam eto skočio na par dana, da Jozu obradujem. Vas sve vidim a didi posebno srce bude na mistu«. Vidim ono sokoćalo od lap-topa j’ tu već na astalu, on ga rasklaplje, uključiva pa će: »Evo, sa’ ćemo vidit i šta vrime kaže dok sam tu, oće padat jel neće, ka’ će i koliko će padat, da znamo planirat«. I tako i ja turio glavu pa gledim, kad on objašnjava viš dida sad su oblaci tamo, u Italije a iđu na nas. Kako noćas, sutra ujtru triba da stignu. Kaže da će kod nas padat, lagana u 8, pljusak u pola devet a u 9 bude i salauke. Al kaže da će digod baš odviše padat, u Slavonije a možda i Baranje i da može bit ćak i velike oluje i leda, baš, baš salauke. Gledim, isklištio, pa ne virujem što vidim: kako j’ to moguće, toliko sve znat? Pa, Bože dragi, vidim kako se oblaci crnu, mrdu, iđu baš k nama. Na kraju se mislim, pa kad bude padalo padaće al sam dragi Bog da ne pošalje salauku.
Probudim se sutra ujtru oko 8, vidim napolju kiša ko što j’ Marin reko. Upaljim sokoćalo od televizije da vidim šta ima novo. Kad ono prid očima veliko zlo. Tamo digod u Hrvatske bila baš, baš... velika salauka. Poharala, ju-ju-ju, digod ko da j’ nebo istreslo leda. Izlupani krovovi, plastenici, atar poravnat, limuzine polupane, drveće iskidano. Pokazivu led ko guščja jajca, sirota čeljad plače, lopatama sklanju led. Eto i mene se steškalo, žo mi čeljadi. Razbisilo se nebo baš. Cilog života, cile godine radiš, siješ, šparaš, kupiš, napraviš i onda to sve za jedan dan bude poharano. Pa još na sokoćalu divanu kako j’ digod padala nikaka crvena kiša, kako j’ vitar duvo da j’ kamijone privrto, čupo, kido, da se ni najstarija čeljad ne sića da j’ tako bilo. Bože dragi, študiram u sebe, pa se pitam, kako j’ ovo moguće danaske. Ta izmislio svit da mož otić na misec, zemlju izbušit, prominjit, priokrenit, napravit tako da više ljudi ništa ne moru radit skoro, da sve ima u radnje a ovo ni mogo smislit, da ovake nevolje ne bude. Šta smo mi Bogu skrivili kad nam se tako šta dešava. I tako ja čekam unuka da š njim malo podivanim od ove nevolje. A on stigo brže neg što sam mislio. Sili ope, a on će ko da zna šta ću ga pitat, oma počinje: »Jes video, dida, kaka j’ u Hrvatske bila salauk. E za to smo mi krivi. Čeljad, dida, čeljad. Rad boljeg života, a pravo da ti kažem i ne znam koliko j’ bolji. Svašta smo radili i mislili da ćemo nebo privarit. A nebo i dragi Bog se ne du privarit«. Kaže ovako: »Dida, rušimo, gradimo, pravimo, prskamo, ratujemo, bušemo na sve strane svita a malo šta čuvamo, jel ako čuvamo to j’ odviše malo; sam da bi se umilili nebu, a ni što tako stvarno mislimo«. I onda kad se nebo razbisni uvik je kogod drugi kriv. Eto, mislim se, sve j’ reko ko da ima sto godina. I na kraju triba se moljit sam da se nebo ne razbisni.
Rič po rič
Ka se nebo razbisni
Najave