Jedno od rasprostranjenijih prezimena u bačkih Hrvata jest Babić. Zabilježeno je poglavito u Somboru i Subotici, te u okolici tih gradova. Jedan od često navođenih nositelja ovoga prezimena, Franjo Babić, promaknut je 1716. sa suprugom Elizabetom Csákány i svojom djecom u rang plemstva. Međutim, ova obitelj podrijetlom je iz Varaždinske županije i njene veze sa subotičkim, somborskim i općenito bačkim Babićima teško je ustvrditi.
S druge strane, iz niza poznatih Babića povijesno je značajan bajmački ogranak, koji je potekao od Martina Babića i Janje Milkovića, najvjerojatnije doseljenika iz Sombora. Imali su sina Grgu (r. 1797.), koji je s Marijom Margetić imao sina Matiju (r. 1820.). Matija je opet sa Stanom Kujundžić imao sina Matiju Mlađeg (r. 1843.). Matija Mlađi je s Ružom Piuković imao sinove Stipana (r. 1871.) i Albu (1885.). Stipan je s Dominikom Alagom imao sina Nikolu Babića, koji je bio predsjednik bajmačkog ogranka Hrvatske seljačke stranke i Seljačke sloge Nikole Babića (1900. – 1971.). Albe pak je djed Nikole Babića, jednog od osnivača HKUD-a Bunjevačko kolo i prvog predsjednika Bunjevačkog nacionalnog vijeća.
Nikola Babić (1900. – 1971.)
Jedna od najmarkantnijih ličnosti HSS-a i seljačkog pokreta u okolici Subotice svakako je Nikola Babić. Nažalost, specifične okolnosti učinile su da je uspomena na njega izblijedila, ali ne i u potpunosti iščeznula. Niz novinskih napisa i sačuvane građe, kako iz privatnih zbirki tako i iz arhiva svjedoči o njegovoj povijesnoj težini i pruža osnov za pisanje njegovog životopisa, doista jedinstvenog u povijesti HSS-a općenito. Bio je osnivač i prvi potpredsjednik bajmačke organizacije HSS-a (osnovane na Materice 1926.), čiji prvi upravni odbor su pored njega činili predsjednik Rude Rijecki, tajnik i blagajnik Marko Anišić, vijećnici Grgo Vuković, Marko Kujundžić, Marko Dulić, Joso Patarčić, Pajo Kujundžić, Lazo Zvekan i Joso Lebović.
Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature sve hrvatske političke stranke i organizacije su dokinute. Umjesto njih, organizirana su društva jugoslavenskog predznaka i karaktera. Tako je u Bajmaku koncem travnja 1933. osnovana Jugoslavenska čitaonica, na čijem čelu se nalazio mladi Nikola Babić. Međutim, već iduće godine Aleksandar I. Karađorđević pao je kao žrtva atentata u Marseilleu. Posljedično, popustile su stege, naročito uoči svibanjskih izbora 1935., na kojima su bivši predstavnici HSS-a i Samostalne demokratske stranke (Srbi iz Hrvatske) nastupali zajedno. Negdje u to vrijeme i Nikola Babić se reaktivirao u političkom životu, ponovno kao gorljivi član HSS-a. Osnovao je bajmačku organizaciju Seljačka sloge, koja je bila stup i društvenog i političkog života bajmačkih Hrvata, ali i Mađara i Nijemaca pristaša HSS-a. Upravo je sprega Nijemaca, Mađara i Hrvata, kojoj je kumovao upravo Nikola Babić, bila uzrokom što je HSS na općinskim izborima u sjevernoj i zapadnoj Bačkoj lipnja 1940. odnijela pobjedu nad režimskom Jugoslavenskom radikalnom zajednicom. Dalju demokratizaciju prilika u Subotici i Somboru spriječio je samo pad Jugoslavije 1941. Zbog ulaska mađarske vojske u Bačku, Babić je bio primoran na ostavku u korist okupatorske uprave.
Bešlić
Bešlići se javljaju u maticama franjevačkog samostana u Somboru. Koncem 18. stoljeća jedan njihov ogranak nastanio se u Bajmak. Stipan Bešlić i Ruža Kečenović imali su sina Luku Bešlića (r. 1818.), koji je u braku s Marijom Horváth dobio sina Tadiju (1848. – 1940.), koji je bio bajmački seoski sudac i jedna od manje poznatih figura hrvatskog preporoda u Subotici i okolici 1880-ih. Tadija je s Marijom Mandić (um. 1913.) imao sinove Antuna (r. 1877.) i Lazara (r. 1886.). Lazar je s Karolinom Deák imao kćerku Anu, koja se proslavila kao kiparica. Antun je pak oženio Sonju Broz, kćerku veletrgovca Janka Broza iz Zagorja (Klanjec).
Tadija se istaknuo kao dobrotvor predratnih kulturnih napora bačkih Hrvata. Bio je pretplaćen na osječke hrvatske listove. U vrijeme mađarske ere gorljivo je branio pravo bajmačkih Hrvata na nastavu na materinskom jeziku u seoskoj školi. Međutim, pod pritiskom radikalskog režima 1920-ih godina udaljio se od kulturno-društvene matrice Hrvata u Subotici. Lazar je preuzeo obiteljsko imanje kod Alekse Šantića (Baba pusta). Antun je bio činovnik Hrvatske štedionice u Subotici. Iselio je 1926. u Zagreb. Bio je predsjednik hrvatske Državne kovnice 1944.
