Mjesec svibanj je vrijeme kada se svečano obilježavaju i proslavljaju okrugle obljetnice mature. Nakon položenog »ispita zrelosti« na tabloima je uvijek stajao i podsjetnik na prvi generacijski sastanak, najčešće nakon pet godina, a potom su se redale »podsjećajuće brojke« od jedne, dvije pa sve do pet ili čak šest dekada od datuma koji niti jedan srednjoškolac nikada ne može zaboraviti. A maturant gimnazije, osobito one subotičke, pogotovo. Ova priča je svojevrsni spomen na sve subotičke gimnazijalce, a mala šetnja kroz povijest ove razine srednješkolskog obrazovanja na sjeveru Bačke i izgradnju impresivne građevine pokušaj sprječavanja prijetećeg zaborava.   
Povijest gimnazijske naobrazbe u Subotici započinje još u doba kraljice Marije Terezije, preciznije 1743. godine kada je grad dobio status tzv. trgovišta. Novi status je otvarao mogućnost širenja određenih građanskih sloboda, a samim time i mogućnost razvijanja nužnog prosvjetnog djelovanja. Gradski magistrat se obratio Franjevačkom provincijalu kako bi poslao učenu osobu koja bi podučavala latinski jezik i 1747. godine je u Suboticu došao Toma Porubski. Ova godina se uzima za svojevrsni prapočetak rada prve gimnazijske ustanove na ovim prostorima, ali njena službena inauguracija se dogodila tek 1795. godine i formiranjem tri gramatička i dva humanistička odjela (dokumentirano žigom Sigil.Gimnasii M. Theresiopolitani 1795). Osam godina kasnije (1803.) dodan je još jedan gramatički odjel i sve do 1845. godine Gimnazija obavlja svoju prosvjetnu djelatnost na službenom latinskom jeziku, da bi iste godine državnim zakonom uveden mađarski kao nastavni jezik. Sve do 1860. godine svi predavači, nastavnici i profesori su bili iz franjevačkog duhovnog reda, a onda se prosvjetnom kadru počinju priključivati i obrzovane svjetovne osobe. Razvijanjem i širenjem broja učenika, koji su nastavu pohađali sve do 1861. godine u prostorijama Franjevačkog samostana, a potom u neadekvatnim gradskim zgradama (stara gimnazija je izgrađena 1818.) i prostorima, grad odlukom Senata odlučuje izgraditi 1895. godine novu gimnazijsku zgradu u kojoj se ona i danas nalazi.
Impresivna građevina počela se, prema projektnim nacrtima i planovima Ferencza Reichla, zidati koncem 19. stoljeća i relativno brzo, poput svih ostalih znamenitih subotičkih zdanja, bila je završena i predana na društvenu uporabu.
»(...) Objekat je izgrađen u duhu poznog baroka kao dvospratan i lociran na uglu ulica Petefi Šandora i Tivalda Felegija. Na uličnim fasadama dekorativna plastika je skoncentrisana oko otvora u vidu floralnih i geometrijskih motiva po etažama, kao i na dijagonalno zakošenom pročeonom rizalitu, koja se multiplicira i po bočnim krilima građevine. Prizemni pojas celog objekta je rustično obrađen, a vertikalizam pročeonog dela naglašavaju dva masivna korintska stuba. Sam pročeoni korpus je izdignut i zasveden kupolom koja je pokrivena limenim pločicama, a na samom njenom vrhu izvedene su dve sedeće figure koje pridržavaju globus u sredini. Vrlo reprezentativno je urađen i glavni ulazni portal iznad kojeg je vajarski rešena figura nagog mladića u prirodnoj veličini u stojećem stavu. Prozori su postavljeni u ritmičkom nizu, pravougaoni su u prizemlju i na prvom spratu, a na drugom spratu su sa segmentnim lukom. Na kraju oba krila ovog razuđenog objekta su bočne dekorativne kapije od kovanog gvožđa sa dekorativnim floralnim motivima«... (ovaj opisni tekst o zgradi Gimnazije preuzet je s Wikipedije, autor nepoznat).
Nastava je u novoizgrađenoj impozantnoj zgradi započela u školskoj 1899./1900. godini, a odvija se, uz kraće objektivne prijekide, i danas. Naime, tijekom ratnih godina Prvoga svjetskoga rata gimnazijska zgrada je pretvorena u bolnicu Austro-Ugarske vojske (nastava je prebačena u zgradu tadašnje Građanske škole). Slična situacija dogodila se i koncem Drugoga svjetskog rata, kada su također bolesnici i ranjenici bivali smješteni pod gimnazijskim krovom. Od tada, pa sve do ove 2022. godine i skorašnjeg završetka još jedne školske gimnazijske godine, nastava se odvija bez prekida. Na srpskom, mađarskom i hrvatskom jeziku, a proslavu prve dekade nastave na svom materinjem jeziku proslavile su već dvije generacije hrvatskih odjela.
D. P.