Eva Pavičić najstarija je Kukujevčanka. Ima 82 godine i jedna je od rijetkih koja je poslije rata 90-ih ostala sa suprugom, sada pokojnim Milanom, živjeti u svom selu. Osim nje danas je u Kukujevcima ostalo samo još nekoliko hrvatskih obitelji: Gajdašić, Kotolas, Litrić i Doskoč.
»Rođena sam u Gibarcu, ali dok sam bila dijete moja obitelj se preselila u Kukujevce. Tu sam išla u osnovnu školu, provela djetinjstvo i udala se s nepunih 18 godina za mog Milana u Žarkovcu, mjestu kraj Rume. Međutim, poslije samo četiri godine odlučili smo se preseliti u Kukujevce. Tu smo kupili kuću i ostali tu živjeti«, priča baka Eva te dodaje kako djetinjstvo i djevojaštvo pamti kao lijepe i vesele dane.
Bilo je to vrijema kada se u selu održavala igranka, u seoskoj dvorani, naravno uz tamburaše.
Većina mještana Kukujevaca bavila se poljoprivredom, a samo manji broj je radio u tvornicama. Ona sama bila je vezana za kuću i poslove u kući, oko kuće i na njivi. A kada se završe svi poslovi, ljudi su se okupljali, družili.
Za crkvu kadifa i baršun
Nekada je crkva Presvetog Trojstva u Kukujevcima bila puna, a nedjeljnih misa bilo je nekoliko.
»Nedjeljom su se održavale tri mise: rana, velika misa i večernja, a u crkvi je uvijek bilo puno ljudi. Žene su se oblačile u nošnju i prije mise šetale kroz selo. Mlađe žene koje su bile gazdarice, iz imućnijih obitelji, stavljale su dukate oko vrata. Svake su nedjelje nosile drugo ruho šivano od brokata, kadife, a zimi od baršuna. Na glavu su stavljale zlatare i asparagus. U crkvi nije bilo klupa. S lijeve strane su stajale žene, a s desne muškarci. Ispred oltara je bila drvena ograda s klupom za klečanje i svatko je sa sobom nosio pletene obojčiće, šarene tkanice na kojima su župljani klečali na misi«, prisjeća se baka Eva.
Maškare su bile specifičan običaj na kojem su se svi Kukujevčani veselili, a počinjalo se pred poklade.
»Počeli smo slaviti na Vrtičevu srijedu. Nastavili smo na Crvljivi četvrtak, zatim na Mišji petak, na Zaklopitu subotu i Otklopitu nedjelju. Srijedom se nije prelo. Kćeri i zetovi bi išli kroz selo i odlazili kod ženine majke na ručak. Navečer se organizirala igranka u seoskoj dvorani. Muškarci su se oblačili u žensko ruho ili su oblačili druge maske. Plašili su djevojke i zasmijavili. Neki su oblačili nošnje i odlazili u njima susjedna sela«, priča sa sjetom baka Eva.
Kukujevčani su se izdvajali od ostalih okolnih mjesta i po specifičnoj nošnji i oglavljama.
»Kukujevačka nošnja se sastojala od skuta s vezom i čipkom. Nosile smo crvene plisirane suknje i plave ili bijele svilene kecelje (‘prege’), ovisno kakva je suknja bila. Nosile smo rišeljani oplećak, a na glavi smo nosile ‘kube’ (oglavlja). Kosu smo ‘brenovali’ uz pomoć ‘brenajlza’. On se sastojao od pleha i šipki i sličilo je škarama. ‘Brenajlzu’ smo stavljale u peć da se zagrije i onda stavimo tako toplo na kosu i pravimo frizure. Na glavu smo stavljale kubu, zlataru (urađenu u zlatovezu) ili običnu ‘kubu’ u raznim bojama, ovisno tko je kakvu imao. Nošnje su se oblačile prilikom svečanih događaja u selu.«
Dogodilo se zlo, ali ostali smo
U ovom razgovoru neizbježna tema bila su i događanja 90-ih. Većina mještana zbog prijetnji i pritisaka odselila se u Hrvatsku, ali je ona suprugom ostati živjeti u Kukujevcima.
»Dogodilo nam se veliko zlo, ali smo mislili: stariji smo, nemamo djece i kamo da idemo? Odlučili smo ostati u selu. Puno mi nedostaju moji susjedi i ljudi koji su živjeli ovdje, s kojima sam život proživjela. Sada nikuda ne idem osim u crkvu, ako mi zdravlje dopušta«, kaže naša sugovornica, navodeći da joj je drago što je počela adaptacija crkve u Kukujevcima, koja je godinama bila ruinirana.
Iz njenog dvorišta baka Eva može vidjeti toranj crkve i novopostavljeni zlatni križ. Često sjedi u dvorištu i gleda u njega, moleći se za svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih. Često se prisjeća sretnih vremena koje je provela sa svojim župljanima. Još uvijek s veseljem proslavlja velike vjerske blagdane, a na Presveto Trojstvo pravi kolače i odnosi u crkvu gdje sa župnikom i drugim župljanima dočekuje goste iz susjednih mjesta i Kukujevčane, one koji danas žive u Hrvatskoj i koji rado dolaze posjetiti svoju crkvu u nadi da će u bliskoj budućnosti zasjati u novom sjaju.
S. D.
