Kao klinac s velikim istraživačkim porivima obožavao sam pretraživati tavane mojih predaka (podrume nijedna kuća nije imala). U to doba nije bila moda »upotrijebi pa baci« nego se sve čuvalo s geslom »možda se nešto može ponovo upotrijebiti«. Primjera radi, probušeni lonac je prvo okrpio, kako smo ga mi zvali »drotoštot«, pokretni majstor-svaštar, koji je svoju radionicu nosio na specijalno oblikovanom sanduku, na svojim leđima, da bi na koncu lonac završio kao posuda za muškatle u prozoru. Tavani su za mene bili, suvremenim izrazom rečeno, »bogati izvor informacija iz prošlosti«. Prava riznica neviđenih blaga i tajni, samo je trebalo sustavno istraživati. Često sam pronalazio stara pisma, fotografije, knjige ili udžbenike, ali recimo stari odjevni predmeti se nisu nalazili na tavanima; oni su se čuvali u ormarima ili komodama. Danas, zahvaljujući potrošačkom društvu i svakodnevnom bombardiranju reklamama, djeca nemaju običaj »čuvanja po svaku cijenu«. Moj sin, ako mu dosadi nošenje recimo neke majice, prvo je ponudi meni da je ja nosim (poznaje moju strast čuvanja i ništa-ne-bacanja), ako meni ne treba, baca se u kantu za đubre. Dan-danas vidim pred očima tisuću puta krpljenu djedinu snježno bijelu uštirkanu kecelju u kojoj je radio u pekari. Usput, štirak je proizvodila baka iz sitno izribanog krumpira, a naravno za pranje je služila lužina proizvedena iz pepela vađenog iz pećnice, kao i domaći bijeli sapun izrađen od ostataka »disnotora« (kolinja). Kosa se prala »crnim sapunom« s kišnicom sakupljenom u velikim bačvama. Želim kazati da su oni živjeli uz poštovanje okoliša i nisu zagađivali prirodne vode fosfatima iz praškova za pranje i šampona. 

»Čišćenje« podruma i tavana

Nekad važni dokumenti i važni podaci čuvani su kod običnih ljudi: zapisano u Bibliji ili u njoj, kod plemićkih obitelji u svojim arhivima. Većina je istražena tek u našim vremenima. Moram reći da sam i sam s velikim užitkom istraživao razne zbirke našeg, ali i drugih povijesnih, javnih ili sudskih arhiva, knjižnica. Postoje određeni propisi kako i što treba čuvati od dokumenata nastalih u firmama, u raznim administracijama. Nažalost, imamo primjera namjernog uništavanja »iz prosvjeda«, recimo kod nas podataka iz popisa i prvih vojnih karata. U Povijesnom arhivu Subotica nalazi se pet ručno crtanih karata koje su »izbjegle« uništavanje, a odnose se na okolicu grada. Na jednoj je ucrtano mjesto gdje su bila gradska vješala (pokraj Palićkog puta), na drugoj je ucrtana »Šandorska rijeka« koja se ulijevala u Palić (danas Bunarić). Nekadašnji gradski arhiv nalazio se u prostorijama »ispod tornja«, šezdesetih godina kada je Gradska kuća pretvorena u »Dom kulture« arhiva je bez naročite selekcije na brzake preseljena, a razni dokumenti kao otpadni papir su kamionima prevoženi na određenu lokaciju. Recimo, dokumenti i originalni crteži o kazalištu su bili nesređeno spremljeni u četiri kutije velikih dimenzija i na osnovu njih sam istraživao naručenu povijest zgrade kazališta. Ustanovio sam da su originalni projekti »osakaćeni«, dio planova je »posuđen« navodno beogradskom arhitektu koji je projektirao prvu veliku adaptaciju zgrade, a neke crteže sam slučajno pronašao u Gradskom muzeju.

»Sortiranje« informacija iz prošlosti

Povijest je majka mudrosti, zato se i uči u školama. Zato služe arhivi i depoi muzeja kao ustanove. Nažalost, danas imamo primjere da je »povijest majka manipulacije«. Posljednjih godina naš Dvostruki Predsjednik je počeo u javnom govoru spominjati prilično nedefinirani pojam »kulture sjećanja«; danas dio javnosti, često u svezi s trenutnom nesretnom »specijalnom operacijom Rusije«, odnosno »agresijom na Ukrajinu« ponovo se spominje »NATO agresija« na Srbiju. Na primjer, nedavno je bila komemoracija kod spomenika »Zašto?« podignutog u sjećanje na poginule radnike RTS-a, žrtvama »ničim izazvane agresije«. Ne treba mnogo istraživati, treba pogledati na tavanu pohranjene dnevne novine iz 1999. godine, pa da saznamo: iz NATO stožera poslano je upozorenje kada će biti izvršen napad. Direktor je to znao. Umjesto da naredi svim zaposlenima da odu u sklonište, samo je »važnije radnike« sklonio, a »nevažnim« je naredio noćnu radnu obvezu, znajući da će stradati, što je očigledni zločin i za ovo djelo je osuđen na 10 godina zatvora. U medijima ovo nije spomenuto. Ne govori se ni o potopljenim hladnjačama s tijelima albanskih civila što je isto bio zločin, ni o mnogim drugim. Znači »kultura sjećanja« se gaji samo prema našim nevinim žrtvama stradalim od strane drugih, a »kultura ne-sjećanja« gaji se prema našim zločinima, koje jedan, kako se ponavlja, gostoljubivi, pravdoljubivi i domaćinski narod nije ni mogao nikada izvršiti, iz čega slijedi da je to samo zlonamjerna strana propaganda.