Pet dana. Dva dana. Pet dana. Dva dana. Pet dana. Dva dana. I tako u krug. Jasno je da govorim o radnim i neradnim danima. Volim posao koji radim i već me hvata panika što ću raditi i kamo ću kad mi istekne ovaj ugovor u devetom mjesecu, ali vikende volim više od svega jer ih provodim u prirodi. To je postalo nužnost. Kao terapija koju je propisao liječnik i koju morate primijeniti bez razmišljanja i dileme. I doista, taj boravak u prirodi je terapeutski. Kako kročimo u šumu, veza s problemima postaje sve slabija, a tijelo i duša dobivaju prostor da budu malo sami sa sobom, opušteni u druženju.

Rad kao odmor

Sad dolazimo do dijela kad vikendom počinjem raditi i onda me ljudi pitaju jesam li luda. Pa, mislim da nisam jer je moj vikend posao u šumi i magičan je. Začudo, mnogi Somborčani i ljudi koji žive u okolici nisu čuli za čarobnu šumu, a udaljena je samo 30 kilometara od Sombora. Naravno, nije poznata po svom čarobnom imenu, ali ima svoje ime i zove se Karapandža. O prekrasnoj osobi Karapandže, prije par godina, pisao je za naš tjednik Marko Tucakov i ne bih sad sve ponavljala, ali dodajem da je Eko centar koji se u njemu nalazi pravi mali raj i spas za one koji nemaju svoje vikendice, a znaju uživati u prirodi. Divljina u kojoj se bojažljivi neće uplašiti, ali će od prirode dobiti sve što im treba. Tako su vam u sklopu centra na raspolaganju označene pješačke staze na kojima imate priliku vidjeti i po kojeg stanovnika šume među kojima je i moj omiljeni europski jelen. Prošetati u čaroliji zelenila, uz cvrkut ptica i neopisivi mir. Također, ljubiteljima dvokotača na raspolaganju je i usluga najma bicikala, što će posjetu dati nešto dinamičniju verziju. Kako se šuma nalazi uz Bajski kanal, najljepši od svih kanala u okolici, ako se pitam, tu su i čamci, kanui, ali i vožnja katamaranom. I kao da sve to nije dovoljno pa dodajemo mogućnost najma ložišta, kotlića i svega ostalog što je potrebno za pripremu finog obroka kako bi se dojmovi slegli lijepo i mirno. I ne, ovo nije reklama, već važna informacija, po meni jako bitna, za sve one ljubitelje prirode koji ne znaju gdje pronaći pravu šumsku oazu koja je svima dostupna.

Moj prvi šumski »ulov«

Drugi dan, od dva slobodna dana, proveli smo u šumskim aktivnostima. Moji prijatelji posljednjih godinu dana istražuju svijet gljiva, ali dosad nismo uspjeli pojesti nalaze, jer nije lako saznati je li gljiva jestiva ili ne. Ipak, ovdje je potrebno više vještina i iskustva. No, na red je došla gljiva šumsko pile, poznata i kao vrbovica. I upravo sam prošlog vikenda ubrala svoju prvu vrbovaču i s njom napravila sve što mi je trebalo da mogu uživati u njezinim okusima. Ali dopustite mi da prvo predstavim svoj »ulov« za one koji ga nisu upoznali.
Vrbovača (Laetiporus sulphureus) je izuzetno kvalitetna gljiva. Poznata je i popularna ne samo kod nas, već i u Njemačkoj, SAD-u i Velikoj Britaniji kao »chicken of the woods«, što znači šumsko pile. Kao što mu ime govori, parazitira na vrbama, ali ga možete pronaći i na drugim listopadnim stablima poput hrasta, topole, bagrema... Raste kroz pukotine na kori stabla i vrlo brzo raste, a pojavljuje se iz godine u godinu na istom drvetu. Šumsko pile je uvjetno jestiva gljiva pa ju je potrebno blanširati prije upotrebe. Ja sam ga, po uputama prijateljice, oprala i odstranila same rubove, a zatim narezala na trakice i stavila u kipuću slanu vodu desetak minuta. Kad se ohladilo, spakovala sam ga u vrećice i ostavila u zamrzivaču.
Osjećaj je fenomenalan, priroda nam daje zaista neprocjenjive darove. Recepata za pripremu ima stvarno puno, možete pripremiti paprikaš, pite, salate, pohati... Odlično se slaže s češnjakom i bobicama kleke, a neki kuhari vole ovu gljivu kombinirati sa šafranom, ružmarinom, paprom... Imam mnogo ideja i morat ćemo i idući vikend u »shopping«, čini mi se.
Gorana Koporan