Faljnis, čeljadi moja lipa dobra i poštena kugod što sam i sam. Jeste l se vi meni lipo proveli na svetog Josu rabadžiju? Ja borame jesam i moram se pofalit još je i gostivi bilo, skoro ko kadgod. Ne mislim na ovu moju dvojcu-trojcu pajtaša iz Ivković šora, ta oni su svagdašnji. Bilo je i drugog svita, pa smo malkoc divanili o onim davnim, kadgodašnjim slavljenjima. Doduše, sad kad se to spominje dosta njima nije pod nos pa š njim malkoc i zavrću, al pak, proće i. Vidim da je i na našim Paliću bilo fajini svita. Doduše, ni frtalj kugod kadgod al je bilo. Sve se mislim koliko će i doć još kad se izopravlja i taj vodeni park za jedno dvajst-tridest godina. Joso mi se, jevo, smije pa veli da se zafrkavam al borme nije za šalu. Ako se bude pravio kugod pozorište što ni sad nije zgotovljeno proće tu još tušta vode kroz pričistač. Novaca nikad dosta a tek istiravanja ko će i ko će bit bolji da ni ne divanimo. Nama to neće kandar bit od kake velike hasne jel bi tribali živit još bar tridest godina. A ko će se onda ić spušćat so tim čuzdama? Bićemo srićni i ako poživimo. Neg, nikad ne možem zaboravit oni stari proslava na Paliću. To je za me, čeljadi, bilo veće neg ne znam šta. Nisam spavo cilu noć prija, a onda me mama lipo obukla, i oni se opravili pa na autobus, u Malim Bajmaku kod stareške pece se sašlo i silo na tramvaj. On je okrećo baš tute di je benzinska pumpa kod konjskog trkališta, a za Prvi maj je, ako je lipo vrime, počo ić onaj otvoreni vagona. E, te radosti! Šta misliš kako je uživancija sidit i gledat okolo, a vitar te fino šiba po licu. Doduše, nije on tiro brzo al se fajin ostilo na obrazima. A kad bi stigli na Palić, tek to je bila uživancija. Veliko kugod četri proštenja, sigračaka koliko voliš, šećeraroš do šećeraroša a na svakim astalu svakojakog šećera, krumpirskog, od prženog šećera s orasima, pa svilenog, lizalica vaki, naki, bilo je i sladoleda. Ta lipo dite sa salaša kad dođe ne zna šta bi prija. A oči budu velike i sjajne kugod klikeri caklenci, i to oni veliki. Sve je to koštalo al se za taj dan i šparalo borme. Na priliku, ja sam koji dan prija obašo uvik dide i majke, pa ranka, od njeg sam uvik najviše dobio. On nije bio nikad ženjen i nije imo svoje dice. Mene je volio najviše jel sam ga još ko deranac išo šišat i brijat. Dabome, imo je mašinu što se ručno tirala marke »Solingen«. Bila je stara bar pedeset godina, al je šišala ko singerica. Od ranka sam naslidio i malo zemlje, a i ovaj nadimak kojeg i danas s ponosom nosim – Braniša. Na Paliću se borme išlo od ženskog do muškog štranda, sve je bilo krcato svitom. Bile pune vikendice i ti firmini restorani, a borme i lipo sređeni i dotirani. A sad kad se tamo ode, Bogu je plakat. Više niko ne vodi brigu, a firme subatičke su popropadale. Rabadžije se sirote razbižale ko je di stigo jal životare od malo zemlje što njim od familije ostalo. Tuga, šta kast. Al lipo se sićat kako je kadgod bilo. Ovo sad nije za sirotog čovika pa da se kako svetac zove. Ajd, zbogom.