Kroz uskrsno vrijeme nastavljamo čitati o aktivnosti apostola nakon što su primili Duha Svetoga. U širenju Božje riječi najviše se isticao sv. Pavao. U kratkom ulomku iz Djela apostolskih, kojega čitamo pete vazmene nedjelje, vidimo da je Pavao neumorno obilazio gradove, osnivajući kršćanske zajednice.  Njegove riječi na tim putovanjima, kao i njegovo djelovanje, opominju suvremenog vjernika da je zaboravio koje je kršćansko poslanje, te da je u njemu nestalo kršćanske gorljivosti, koja ga nuka da se stavi u službu Božjeg kraljevstva.

Snaga vjere prvih kršćana

U ovonedjeljnom prvom čitanju Pavao je bodrio nove kršćane u vjeri, jer nam je »kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.« (Dj 14, 22). I zaista, prvu Crkvu pratile su brojne nevolje. Netrpeljivost prema Kristovim sljedbenicima nije jenjavala od samoga početka. Jedina promjena bila je pojačavanje žestine progona u vrijeme nekih vladara. Ipak, ono što je Krist nudio, vjernicima je bilo draže od ovozemaljskog života. No, nove vjernike privlačilo je i ozračje u kršćanskoj zajednici, u kojoj nije bilo klasnih podjela, koje su bile u društvu toliko naglašene. Kršćani su svi bili braća, i rob i plemić, svi jednaki među sobom i pred Bogom.
Prvi kršćani su Pavlove riječi da se kroz mnoge nevolje ulazi u kraljevstvo Božje shvatili ozbiljno i nisu dozvolili da ih išta zastraši nego su svaku muku hrabro podnosili radi većega cilja. To su mogli zahvaljujući snažnoj vjeri i potpunoj predanosti Kristu. Kada u današnje vrijeme čitamo kakvim su mukama bili izlagani prvi kršćani, prolazi nas jeza zbog patnja koje su preživljavali. Osjećamo divljenje pred snagom njihove vjere. No, ta izvješća nisu samo povijesni dokumenti o okrutnosti jednoga vremena, ona su svjedočanstvo prvih kršćana.

I mi smo pozvani naviještati 

Današnja vremena teško je uspoređivati s apostolskim. No, i za nas vrijedi da nam je kroz mnoge muke ući u kraljevstvo Božje. Ali moderan čovjek je okrenut uživanju. Sve što mu je i malo mučno, on odbacuje, jer smatra da zavrjeđuje uživati. Kršćanin zna da će uživati u vječnosti, a vrijeme provedeno na zemlji je vrijeme različitih borbi. Zastupati kršćanske ideale i danas nije poželjno ni prihvaćeno, čak često ni među kršćanima. Vjernici su mlaki, suobličeni svijetu, kršćani su prema tradiciji. Među takvima treba ponovno naviještati Evanđelje. Zato je u modernoj teologiji nastao pojam »nova evangelizacija«, navještaj Evanđelja krštenima. Misijsko područje nisu tamo neki pogani narodi, kao u Pavlovo vrijeme, nego ljudi koji žive oko nas. Zato je naše poslanje naviještati Radosnu vijest u sredini u kojoj živimo. Pritom moramo biti spremni da ćemo naići na neodobravanje, odbacivanje, možda neki podsmijeh ili porugu. No, ne smije nas to obeshrabriti. Sjetimo se prvih kršćana koji su željeli za Krista podnijeti mučeništvo. Budimo i mi spremni nešto istrpjeti za Krista i Radosnu vijest.
Ono što ljude oko nas treba privući Kristu i Crkvi je ljubav. Isus kaže: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13,34-35). Naš Bog je ljubav, a preko nas ljubav trebaju osjetiti svi. Stoga trebamo se ljubiti međusobno, jer smo jedino tako prava kršćanska zajednica. Trebamo ljubiti i one koji će nam se priključiti, jer i oni su dio Božjega naroda i naša ljubljena braća. Tko ne ljubi ne može biti širitelj Radosne vijesti.