Dobitnik Velike Zlatne Arene u Puli 2021., te Zlatne Arene za najbolju režiju Zrinku Ogresti i za najbolju žensku ulogu Vanji Ćirić, Plavi cvijet (u produkciji Interfilma iz Hrvatske i koprodukciji Zillion filma glumca i redatelja Lazara Ristovskog iz Srbije) srpsku kino premijeru imao je 28. travnja u Dvorani kulturnog centra Beograda, uz prisustvo autora filma.
Autor mnogobrojnih kratkih i dokumentarnih filmova, te TV drama, Zrinko Ogresta debitirao je cjelovečernjim igranim filmom Krhotine 1991., nakon koga su uslijedili Isprani (1995.), Crvena prašina (1999.), Tu (2003.), Iza stakla (2008.), Projekcije (2013.) i S one strane (2016.). Njegovi filmovi osvojili su brojne nagrade u zemlji i inozemstvu, a kao učestala tema u njima javljaju se obitelj, psihološke krize i međuljudski odnosi.
Tri generacije žena
Drama Plavi cvijet osmišljena je kao nepretenciozni film koji se bavi običnim ljudima, te koji, prema riječima autora, ne nastoji »biti u trendu«. Scenarij Ivora Martinića i, kao suradnika na scenariju, samoga Ogreste, donosi priču o tri generacije žena srednjeg sloja hrvatskog društva, čija uzajamna komunikacija na osjećajnom nivou pati od neizrečenosti i nedorečenosti, što ostavlja ne tako male posljedice u njihovim životima.
Za elegantnu i uljudnu, požrtvovanu majku i baku u neposrednom, nesvjesno šarmantnom tumačenju Anje Šovagović-Despot, ispostavlja se da je svoju kćerku, sredovječnu Mirjanu, odviše kritizirala u mladosti, povlađujući svome emotivno hladnom mužu, Mirjaninom ocu. Izvanredna Vanja Ćirić kao Mirjana, pak, konzistentno nosi kroz cijeli film napetost prigušene ljutnje, osamljenosti i frustracije, sikćući u odsječnim replikama na svoju majku i kćerku tinejdžerku Veroniku (Tea Harčević), ali i na bivšeg muža, koji je u kratkom posjetu Zagrebu. Nezadovoljna i u ponašanju sebična Mirjana je gotovo antijunakinja, lukava radnica koja pristaje na skrivenu vezu s oženjenim šefom, od koga dobiva skupe naušnice (gotovo identične onima koje je kupio supruzi), usputna ljubavnica momku iz diska te okrutna majka, koja prečesto omalovažava osjetljivu i talentiranu kćer, koja priželjkuje postati pjevačicom soula u SAD-u. Međutim, iza ove grube fasade krije se povučena i emocionalno zanemarivana djevojčica, u sadašnjosti žena koja nedovoljno voli i poštiva sebe. Porodici prijeti opasnost da se ovakvo stanje ponovi i u trećoj generaciji, kod Veronike, koja tek pred kraj uspijeva dobiti izravnu majčinu ljubav.
Onirički krešendo
Znatan dio filma odvija se u Mirjaninom stanu u modernoj višekatnici i upravo u ovim scenama vidi se suvereno majstorstvo režije i osjećaja ritma i prostora (direktor fotografije Branko Linta, montaža Tomislav Pavlić), kreiranje napetosti i konačno katarze u drugom dijelu priče. Totali gradske četvrti u kojoj protagonistica živi na početku i kraju filma izvanredno služe uopćavanju zbivanja, svjedočeći o učestalosti ovakvih situacija i odnosa.
U drugom dijelu filma Ogresta pravi najveći otklon spram dominantno realističnog toka pripovijedanja, u divnim scenama godišnje proslave u Mirjaninoj firmi, koje se odvijaju na krovu zgrade. U kulminaciji proslave radnja prelazi u onirički, snoliki krešendo, u kome glavna junakinja, kao u nekakvoj avangardnoj filmskoj psihodrami, u poetički riješenom usporenom toku zbivanja vidi samu sebe ali i svoje partnere, te vlastitu majku, nakon čega će joj zazvoniti telefon s neočekivanom viješću.
Pokazujući istančano razumijevanje za sve nijanse obiteljskih i partnerskih odnosa, te greške roditelja u odgoju, na koje želi ukazati gledateljstvu, Plavi cvijet se s posebnom empatijom odnosi prema svojoj protagonistici i drugim dvama generacijama žena u priči, zalažući se za iscjeljenje emocionalnih trauma, te uzajamnu bliskost unutar obitelji i društva.
Ivana Kronja / Foto: HAVC
