Kad je riječ o nečemu izvanrednom, često kažem da nije s ovog planeta, pa to dobije naziv svemirske dimenzije. Bilo da se radi o ljudima ili pejzažima. U ovoj priči svi dobivaju kozmičke dimenzije i voljeli smo se nazivati »svemircovi«. I da: znamo da to nije priznata riječ, ustaljena, ali u najboljem svjetlu objašnjava veličinu i karakteristike koje su se dogodile u ovoj priči.
Kad je riječ o Mljetu, uvijek ću o njemu govoriti kao o izvanzemaljskom krajoliku s kojim će se vjerojatno složiti svi oni koji su jednom kročili na ovaj otok. Sigurna sam da ne postoji osoba koja nije ostala zapanjena njegovim ljepotama, ali bojim se da ima ljudi koji nisu imali priliku upoznati svemirske veličine ovih velikih otočana. Pa ovo je priča o njima i bojim se da neću moći ni izbliza prenijeti što sam ovaj put uzela s otoka, što sam dobila od njega, što mi je nesebično dao.
Marina je žena koju moja prijateljica, koja je izgubila majku, naziva drugom majkom. Način na koji to izgovara zvuči nadmoćno. Marina je Hercegovka koja sa suprugom i dvoje divne djece živi u Ropama i koju svi poznaju. Znam da ovo zvuči kao malo pretjerivanje sa svim tim divnim pridjevima, ali moram to naglasiti jer su stvarno nevjerojatni. A kako drugačije govoriti o nekome tko je inicirao obnovu crkve u mjestu u koje je došao, nekome tko je gradio ceste, uložio puno vremena svog života da bi dobio vodu za otok? Kako drugačije govoriti o nekome tko je posvojio dvoje djece i od njih napravio velike, vrijedne, sposobne ljude? Netko tko je bezuvjetan prijatelj bez grama predrasuda, tko spašava otok i gradi svoju priču i odiše energijom koje vam nikad nije dosta.
Mi smo otišli na otok životno ranjeni, tamo smo imali problem, zapravo smo ga sami napravili, a Marina je, budna usred noći, za sve pronašla rješenje, našla pravu riječ. I ne, ovo nije revanš zahvalnosti, nego oda ljudima otoka Mljeta koji žive za to mjesto, koji žive kao jedna velika obitelj. Bili smo prisutni i na ovom čudnom putovanju kada je jedan od mještana umro i vidjeli kako se ljudi okupljaju kad tuguju. Malo je čudno reći, ali to je nevjerojatan sklad harmonije i pažnje koja se tamo dogodila. Nitko se ništa nije dogovarao niti pregovarao, a svi su bili kao jedan i dali ogroman doprinos.
Vratimo se Marini. Marina u Ropama ima kamp, omiljen među kamperima, među maslinama. Počela ga je stvarati prvih godina nakon što se udala i došla na Mljet, s 23 godine. I bio je super početak, ali neke stvari se ne mogu planirati, a ta godina je bila 1990. A svi znamo kakve su te godine bile za cijelu Hrvatsku i regiju. No, ovu priču nećemo slikati s tugom jer, kako sama Marina kaže, te smo godine nekako preživjeli, radili smo u vrtu, maslinama i kupali se po cijele dane. Gosti su u kamp počeli dolaziti 1994. godine i od tada ne prestaju. Od nekoliko mjesta pod maslinama Marina i njezina obitelj sagradili su novu kuću, prostor za kampiranje, proširili kamp, uredili okoliš i stvorili pravi mali raj kojem turisti ne mogu odoljeti. Nevjerojatno je koliko uživa prepričavati dogodovštine iz kampa, nevolje ljudi koje je riješila, sva slavlja i poznanstva.
Ne znam kakva je čarolija utkana u otok i ljude koji tamo žive, a što se mene tiče to nikad ne moram saznati, neka ostane neobjašnjivo čarobno, i uvijek ćemo mu se vraćati i nekako jedva čekam da prođe turistička sezona, pa da odjurim na svoj omiljeni otok, pečem s njima rakiju, skupljam masline i jedem najdivniju blitvu na svijetu.
O mjestima koja smo otkrili na ovom putovanju, nekom drugom prilikom. Ovaj tjedan smo u znaku ljudi, »svemircova«.
Gorana Koporan