Prezime je više od predmeta istraživanja onomastike. Ono ima povijesno značenje. To je naročito slučaj kod bačkih Hrvata, koji se lijepo mogu pratiti kroz povijest upravo zahvaljujući njihovim prezimenima. Upravo zbog toga onomastička i geneološka istraživanja vrijedna su napora povjesničara i humanista općenito.

»Dični sinovi« 

Tjednik rodoljubivih Hrvata u Subotici Neven u svom broju od 18. siječnja 1913. donosi jedan zanimljiv članak pod naslovom Naše žive glavnice. Iako pisan u uvjetima jezične i društvene diskriminacije, koja kao negativna pojava kod žrtava neminovno izaziva negativne emocije, članak začudno odiše snagom i samoupozdanjem. Člankopisac biranim riječima objašnjava čemu bunjevačko-šokački Hrvati zaslužuju svoj opstanak. U prvom redu to su »dični sinovi koji su perom i zborom i dilom svoj obraz osvitlali, a rodu glas učinili«. To su kalački kanonik Ivan Antunović, zatim njegovi sljedbenici, suradnici i nastavljači Boza Šarčević, Blaž Modrušić, Krunoslav Grgić, Mijo Mandić, braća Ante i Ivan Evetović, »hrabri i umni Kulundžići« (Pajo, Nikola i Ilija), braća Beno i Vranje Sudarević (»učeni naši sinovi, koji su mnogu gorku za narod progutali«), Staniša Neorčić, »naš umni i neustrašivi« Lajčo Budanović, »naš mili pripovidač i miljenik« Ivan Petreš, »naš mladi žilav borac« Šandor Rajčić, »naš rabadžija i majstor od pučkog govora« Blaško Rajić, »naši učenici nastavnici Vidaković i Diteljan«, »naša nada« Matija Čatalić i drugi.

U obiteljima živi narod

Međutim, Nevenov člankopisac podcrtava i značenje običnog puka u borbi za očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta. Zato nabraja sve obitelji, koje su ostale vjerne kršćanskim i obiteljskim idealima i koje su prihvatile svoje učene sinove kao svoje predstavnike: »Živi naš narod u ovi obitelji, koje su razgranjene, brojne dicama, kao što su: Antunovići, Bedžule, Dulići, Budanovići, Džinići, Evetovići, Franciškovići, Fratrići, Gorjančevi, Horvati, Kubatovi, Kulundžići, Maleševići, Mandići, Nimčevići, Pandžići, Pejići, Peštalići, Petrekanići, Petreševi, Prikidanovići, Romići, Rudići, Sudarevi, Šarčevi, Srakići, Stipanovi, Tomaševi, Trskići, Velini, Vidakovići, Knezije, Odrije, Alage, Zorići, Zomborci i Zomborčevići i druge one ovde nenavedene (ta tko bi ih izbrojio) porodice, koje su nadarene sa mnogo dice, u kojima narod živi, i živit će, dok ta imena, dok te porodice ne izginu«.
Zaključak, kojeg člankopisac iznosi, koliko god zvučao prozaično, svavremenska je istina: »Živi naš narod u svojoj zemlji, u svoji salaši, u svoji lancima i jutrama. Dotleg će i računat s našim narodom u Subotici, Somboru, Lemeši, Kaćmaru, Aljmašu, Gari, Baču, Santovi, Beregu i na drugi misti, dok u svoji rukama držao bude zemlju, koju su mu vridni didovi namrli, ili koju je mladji naraštaj sebi pravedno i marljivo nabavio. Uvik će važiti ovo: čija zemlja, onog i vlada«.

Tragom pionira

Dosadašnje studije o bačkim Hrvatima vezane su uglavnom uz njihovu društvenu, političku i kulturnu angažiranost u prošlosti, preciznije uz ulogu elita (plemstva, preporoditelja, istaknutih ličnosti) u pojedinim povijesnim razdobljima, zatim uz kulturnu baštinu kako materijalnu (arhitektura), tako i nematerijalnu (narodne igre, pjesništvo i sl.) i ostale identitetske sastavnice, u kojima uglavnom zaslužni pojedinac dolazi do izražaja. Iako antropološka istraživanja veliki fokus stavljaju na malog čovjeka, kao čuvara izvornog govora, tradicije i običaja, što zorno pokazuju prakse jezikoslovaca i etnologa s filozofskih fakulteta, akademija i drugih ustanova prosvjete i kulture, ipak je veliki broj takvih ostao takoreći izvan radara znanstvenih krugova i s tim u vezi izvan procesa očuvanja kulture sjećanja. 
Mali je broj istraživača koji nisu slijedili tradicionalne prakse uzimanja »reprezentativnih uzoraka« nego su posredno ili neposredno uključili veliki broj ljudi u misiju, koja na koncu i treba predstavljati zajednički napor i misiju. U tome se izdvajaju Marko Peić i Grgo Bačlija, koji su sabrali impozantan fond leksema iz bunjevačkog govora (Rečnik bačkih Bunjevaca) i sastavili ništa manji popis prezimena bunjevačkih Hrvata (Imenoslov bačkih Bunjevaca). Zapravo, ova dva njihova kapitalna djela, u koja su utrošena desetljeća i desetljeća, ne bi bila ni blizu toliko kompletna da nije bilo napora generacija u koje spadaju Ilija Džinić, Mijo Mandić i drugi vrijedni sakupljači i zapisivači narodne baštine, stvaralaštva i društvenih pojava. Drukčije nije moglo ni biti, jer ovakva istraživanja iziskuju uvjete koje bački Hrvati nikada nisu imali na raspolaganju u dovoljnoj mjeri.