Isus je očekivani Mesija, a uskrsnućem je potvrdio svoj identitet. Tko u njega vjeruje, ima život vječni. Apostoli su to znali, ali trebali su to prenijeti i drugima, da i drugi povjeruju. Djela apostolska svjedoče o navještaju Kristovih učenika, zbog kojega su trpjeli progone, no nisu se dali pokolebati. Najveći misionar među Kristovim sljedbenicima bio je sv. Pavao. On nije jedan od dvanaestorice nego je čak u početku bio njihov gorljivi progonitelj. No, Isus ga je želio među svojim učenicima, zato ga je na čudesan način pozvao. Tako Pavao od gorljivog progonitelja postaje gorljivi navjestitelj Radosne vijesti, o čemu nam svjedoče Djela apostolska.
Hrabri navjestitelj
Pavao naviješta Evanđelje po različitim gradovima. Njegova gorljivost u naviještanju, koja izlazi iz njegove čvrste vjere i snažnoga dojma susreta s Kristom, u kojemu se ta vjera i rodila, privlači mnoštvo. Mnoštvo nije samo privučeno u želji da čuje ono što on govori nego Duh Sveti po Pavlu oduševljava ljude za Krista, koji na njegove riječi doživljavaju obraćenje. I kao što je Pavao u susretu s Kristom snažno zaželio postati jedan od njegovih – kršćanin, isto proživljavaju oni koji sada slušaju navještaj. Židovi negoduju, jer odbacuju Krista. Iako su mnogi među njima prihvatili Isusa kao Mesiju, glavari i starješine ustraju u njegovom odbacivanju. Zato i navjestitelje Radosne vijesti gledaju kao neprijatelje koje treba ušutkati. Međutim, Pavao se ne da ušutkati, jer je poslan od Gospodina širiti kršćanstvo. On se ne libi prozvati Židove da su oni ti koji su trebali prvi čuti navještaj i povjerovati, ali jer to ne žele, on naviješta poganima. A Židovi su bili izuzetno osjetljivi na pogane. Smatrali su se od njih boljim, jer su izabrani Božji narod. Svaka usporedba s poganima za njih je bila neprimjerena i izazivala je ljutnju. Pavao je to znao, jer je i sam bio Židov, ali se nije ustezao takvu usporedbu izgovoriti, iako će za to morati snositi posljedice. Kao opravdanje za prigovor svome narodu citira Gospodinove riječi: »Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do na kraj zemlje« (Dj 13,47). Onima tvrdog srca, zatvorenog za prihvaćanje Božjega Sina, ove se riječi nisu svidjele, te su prognali Pavla i njegovog suputnika Barnabu. Ipak, djelovanje Radosne vijesti nisu mogli zaustaviti. Iako je Pavao napustio njihov kraj, oni koji su povjerovali, slavili su Riječ Božju i svojim svjedočanstvom širili je dalje.
Učimo od prvih kršćana
Čitajući o Pavlovim putovanjima i njegovom gorljivom navještaju, divimo se smjelosti i hrabrosti koju je posjedovao. Divimo se i onome što je govorio. To je sve djelo Duha Svetoga, ali i plod Pavlove želje da s Duhom surađuje i bude uistinu Kristovo oruđe za širenje Evanđelja. Nama se događaji iz prvih kršćanskih vremena čine kao nešto nestvarno i gotovo magično. No, tu nema ničeg nestvarnog. Sve se tako zaista događalo, a bilo je čudesno jer su svi bili otvoreni djelovanju Duha Svetoga i željeli su živjeti s Kristom i dati svoj doprinos širenju Evanđelja. Najveći ideal bio je umrijeti za Krista, te se nisu bojali progona i mučeništva. To sve govori o njihovoj snažnoj vjeri i ljubavi prema Kristu. Zato se, unatoč progonima i svim opasnostima, kršćanstvo u prvim vremenima širilo munjevitom brzinom. Apostoli i prvi kršćani nisu svjedočili samo riječju nego je cijeli njihov život bio svjedočanstvo za Gospodina. Stoga nemojmo čitati o događajima iz tih vremena kao da su legende, oni su pouke za naša vremena.
