Trinaesti vijek mnogi autori smatraju prekretnicom u razvoju Europe i ovo stoljeće označavaju kao kraj klasičnog feudalizma i početak rađanja moderne Europe. U ovom vijeku plemstvo prvi put pokušava ograničiti kraljevsku vlast preko institucije parlamenta. U Engleskoj se 1215. godine objavljuje Magna charta libertatum koja će predstavljati osnov parlamentarizma u Engleskoj kraljevini (za vrijeme vladavine Ivana Bez Zemlje). Relativno brzo, sedam godina kasnije, 1222. godine i u Hrvatsko-Ugarskoj Kraljevini se pojavljuje sličan dokument zvan Zlatna bula, kojom sitno vojno plemstvo osigurava određena vlastita prava. Jedna od važnih stečevina je pravo na otpor (Jusresistendi) po kojem, u slučaju kršenja prava od strane kralja, plemstvo ima pravo na oružani otpor. Ovaj dokument je omogućio i razvoj gradova i građanstva. Tako je npr. kralj Béla IV. 16. studenoga 1224. izdao zlatnu bulu kojom Gradec (Zagreb) postaje slobodni kraljevski grad izuzet iz banske i županijske vlasti te izravno podvrgnut kralju. 
U ovom stoljeću formalno se završava borba oko prevlasti svjetovne i duhovne vlasti, između pape i njemačko-rimskog carstva, tzv. borba za »ustoličenje«, i to je početak odvajanja crkve od države. Papa Grgur IX. je radikalnim potezom uklonio svećenstvo, posebno biskupe iz sfere potvrdnog nasljedstva (imovinu nasljeđuje Crkva ne pojedinac), iako je nasljedni princip sve više počeo postojati kao sastavni dio mnogih svjetovnih struktura. Zapravo, ovim činom je uveden određeni dinamizam u društvu u cjelini. Krajem vijeka u Europi se formiraju i prve »nedržavne« unije – 1291. tri švicarska pre-kantona Uri, Schwiz i Unterwalden se ujedinjuju u »Eidgenossenschaft« (udruženje za međusobno pomaganje), kao i gradovi na sjeveru Europe, koji formiraju uniju tzv. Hansa gradova koji će već u XIV. vijeku kontrolirati trgovinu sjeverno od Alpa. To su prvi primjeri da se i bez kralja određeni teritoriji mogu upravljati uspješno na »demokratski« način. Naravno, treba proći još nekoliko vijekova da bi se dogodila Francuska revolucija, ali sjeme iz koje je »nikla« moderna Europa posađeno je u ovom stoljeću. Što se događalo u to vrijeme na našim prostorima?

Nakon kaosa uzlet

Posljednji hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. (Mlečanin) umro je 1301. godine bez muškog potomka i time se muška loza Arpadovića prekinula. Između velikaša-oligarha došlo je do borbe čiji će kandidat biti novi kralj bogate Ugarske. Prvo je krunisan za kralja »papin kandidat« Karlo Robert (Karlo I. Anžuvinac) prije svibnja 1301. godine, u kolovozu iste godine je krunisan protukandidat Václav, češki prijestolonasljednik (uz podršku velikaša i palatina Matije Csáka), a potom 1305. godine prijestol je prepustio drugom protukandidatu Otonu, bavarskom princu. Karlo I. je 1309. godine krunisan drugi puta u Budimu da bi definitivno 1310. godine postao ugarski kralj, kada je krunisan i krunom Sv. Istvána u Székesfehérváru (ugarsko plemstvo je priznavalo samo takvo krunisanje). Rekli bismo »prava feudalna anarhija«. Karlo I. je »protraćio« još trinaest godina u slamanju velikaša jednog po jednog. Dok su ove borbe trajale, sjedište mu je bilo u Temišvaru, a često je boravio i u Petrovaradinu. Svoju prijestolnicu iz Temišvara tek je 1323. godine premjestio u Višegrad (Visegrád) između Estergoma i Budima.

»Višegradska trojka«

Za napredovanje gradova potreban je i razvijeni robno-novčani sustav. Na početku vladavine Karla I. ima svega deset gradova u zemlji (bez Dalmacije). Mladi kralj sa zapadnim (talijansko-francuskim) iskustvom u cilju povećanja kraljevskih prihoda u novcu i zamjene prihoda u naturi novčanima izvršava reformu novčanog sustava. Umjesto nekontroliranog izvoza zlata i srebra (četvrtina europske proizvodnje u njegovo doba) sam kuje novac po talijanskom uzoru iz Firence (zlatni fijorin) i u promet uvodi ugarsku zlatnu i srebrnu forintu. Znači, jedan od bitnih uvjeta razvoja gradova je autonomija, trgovina i čvrsta valuta. Krajem 1335. godine cijelog mjeseca studenoga trajao je u Višegradu sastanak hrvatsko-ugarskog Karla I., i kraljeva Poljske Kazimira III. i Češke Ivana Luksemburškog s političkim i privrednim ciljevima. Politički ciljevi su bili pomirba Češke i Poljske i savez u borbi protiv Habsburgovaca i njemačko-rimskog carstva. Dogovorili su se oko novih trgovačkih putova, kako bi zaobišli Beč, koji je trgovcima nametao posebnu taksu. U njegovo doba Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo postaje organski dio (zapadne) Europe. Dogovorili su se i oko nasljeđivanja, pa tako u jednom trenutku sin Karla I. Lajos I. (Ludovik, Ludwik) postaje najmoćniji kralj u Europi, no to je već druga priča.