Faljnis, čeljadi moja. Jeto, mi se latili pripričavanja. Sidimo Joso, Periša i ja ode na pripeki i grijemo stare košćure i jeto sićamo se kako je kadgod bilo ode na ovim našim plodnim njivama; kako smo se na svaki salaš išli sigrat, poznali sve kerove u šorovima a i oni nas. A ne ko sad: dica kad vide kera dobiju fras od strava. Baće i matere, jal majke i dide i moraju vodit u škulu do deset godina. Veli Joso: »A mi smo išli svudank. Niko nije ni hajo do doveče, ni di smo ni šta smo nagazdovali. Uveče, kad dođemo svaki na svoj salaš, svako je dobijo po zaslugi, jal večeru jal nuz uvo pa nije ni tribala večera. A sad sve to niko mekano zakuvano. Te i vaća ova bola te ona, a da ni ne divanim o nikim alergijama šta li su. No, tako nam je kako nam je, a malo nam tako i triba. Ruku na srce, sve što je bilo dobro sto i više lita mi smo poništili, razrušili, očlo ispod ruke«. »A pitam ja vas«, sad se već Periša ražestio, »šta je falilo kadgodašnjim salašarskim škulama? Bile na kraj svakog većeg šora, išla sva dica a ko je tio posli osnovne, išo je u varoš jal drugu varoš, niko nije branio. Svako selo imalo svoju zadrugu, otkupljivalo se...«. Na priliku, u našim selu svakodnevno voće svi fela, jaja, svinji, goveda, oma si dobijo novce za kojikaki sitnež, a ni se dugo ni za veliku trgovinu čekalo. Sad nema čovik kome ništa skoro prodat. Za sve se mora ić u varoš, a za to triba čekat, pa imat prevoz, pa registrovanu limuzinu jal traktor. E sad je ta zadruga zarasla lipo u korov, ne zna se ni čija je. Kažu onima koji imadu nike akcije da je pod stečajom, da se strpe. A nema se više ni ko strpit. Skoro sve rabadžije poumirale, a i njevi naslidnici već omatorili. Ma tuga, čeljadi moja, kad vam velim. Al za to nikog nije briga. Doduše, danas kad sam se biciglovo vidim da je opet televizija kod našeg seoskog vođe. Slikaju valjdar opet kako su nam lipo opravili ambulantu i poštu prija izbora i to se mož, a ambulanta i pošta radit i nadalje ne mož. Lipo sam ja vama divanio još prija ko zna kojeg vokšovanja da se to sve svodi na velike gazde i sirotinju. Za gazde sve mož, a za sirotinju ni državna ambulanta. To što su plaćali i danas što plaćaju, to kobojage zdravstveno nikom ništa. Poila cica novce. Al pak, Bog sve vidi i ritko naplaćiva. Al kad naplati, onda je to za hasnu. Jeto nama i svetog Ivana rabadžije, proštenje na Đurđinu pa ko voli nek izvoli, a divani baš Joso da će se opet slavit i na Paliću, samo tamo će cigurno tribat fajinski debo buđelar, uvik nisu magadili s cinama, sićam se još od kadgod. Ja i moja gospoja ćemo ostat na našim salašu, a mladi nek iđu di njim volja. Nama je dosta bilo kojikaki šetanja, a ni buđelar nam baš nije niki debo. Sve poskupilo u nebesa, a nadnice ostale nake kake su i bile, siromaške al ne hireške. Neg, manićemo se mi divana, čeljadi moja. Jevo, i ova dvojca se kreću. Iđu protegnit noge do salaša, a ja ću još malkoc prigledat po avliji šta mi zaostalo. Doduše, moždar ću poslušat i didin nauk. On je u šali znao kast: »Taki je lip dan da je grijota radit«. Ajd zbogom.