Usprkos svemu, Ivan Antunović bio je marljiv i ustrajan u svom naumu. On je želio svojim radom prije svega Boga slaviti, a onda i pomoći svom narodu. No, svjestan je da su njegove sile nedostatne za ono što je tom narodu potrebno. Zato u skromnosti ističe: »Za moje Bunjevce (…) trebalo bi mlada i odvažna čovjeka, da nješto spasi od obće propasti. Silni, veliki dusi rano se rode, a ja i tako patuljak, kasno se rodih, pak tada kada je već sve izgubljeno, mislim nješto natrag otet…« (Pismo Iliji Okrugiću, 28. srpnja 1880., u: Evetović, str. 160-161). Čini se da je Antunović u pojedinim prosudbama svoga rada bio i preskroman, a tajnu njegova uspjeha, premda je imao puno osobnih i stvarnih poteškoća, moglo bi otkriti njegovo osobno svjedočanstvo o stilu i načinu njegova spisateljskog rada. Kad mu se prijatelj Ilija u jednom pismu potužio da ima problema s inspiracijom za pisanje knjiga, razložio mu je kako je on doživljavao slične probleme.
Najprije ističe kako smatra da su mu poteškoće pomogle da u svom radu uvijek traži Božju volju: 
»… jel da mi je sve po volji gudilo, možda ja ne bi igrao po volji Božjoj. Ovo neka Vam je utjeha u Vašoj patnji. Glede inspiracije i motivacije za rad ohrabrio ga je svojim iskustvom: A što se tiče drugog lieka ja ću Vam kazat onaj koga ja uporabljam kadgod hoću da što činim al naskole prije no što začmem pisat i to uvijek – najprije kleknuvši vršim pred propelom onu molitvu: Veni sancte Spritus!. Sveto pismo mu je bilo trajni izvor nadahnuća: Pak ti onda uzmem Sveto pismo i pročitam jedno poglavlje prije podne, Novoga a poslije podne Staroga zakona i to svaki put, zatim sjednem pisat prije podne a poslije opet drugo što štiti. Ovo činim od mnogo godinah i uvjerio sam se da ovo ne činim, ne bi umio ni jednu knjigu napisat...«. 
No, priznaje da to nije uvijek lako. Svjestan je, međutim, da bez križa nema života na zemlji: 
»No sasvim mir i pokoj nikad nećete osjećat, jerbo smo pozvani da u znoju lica svoga kruh svoj jedemo, da u bojaznosti tražimo kraljevstvo nebesko. I na koncu priznaje: Eh, da Vam znam kazat kakav sam ja mnogo puta turoban, kakav težak u duhu. Al i to valja znat da smo pozvani na borbu. Ne daj se Pobro dok ti je duha već se bori protiv đavolskih zajeda sve do krvi. Mora on odustat, pak ćemo zapjevati Gloria in excelsis!« (Pismo Iliji Okrugiću, 11. veljače 1880., u: Evetović, str. 160). 
To svjedočanstvo i životno iskustvo Ivana Antunovića jasno govori o njegovoj dubokoj vjeri koja mu je davala snagu u cjelokupnom radu i poticala ga na ustrajnost.
Ivan Antunović je bio ugledni svećenik, s brojnim crkvenim odlikovanjima. No, nikada to nije isticao i radije se u javnosti pojavljivao kao skromni svećenik nego kao crkveni dostojanstvenik. Mogle bi se nabrojati još mnoge Antunovićeve vrline, ali neka kao zaključak posluži misao Matije Evetovića u ocjeni njegovih sačuvanih pisama: 
»Iz prikazanih pisama Antunovićevih možemo također upoznati njegove neke lijepe vrline. U svima je on iskren. Osjećamo u njima topli dah plemenite duše i kucaj slavenskoga srca« (Evetović, str. 181).
I drugi poznavatelji Antunovićeva života i djela svjedoče o mnogim njegovim lijepim osobinama, ali i o njegovom originalnom i suvremenom načinu djelovanja. Neka nam sve ovo pomogne da biskupu Ivanu Antunoviću budemo još više zahvalni za sve ono što je za nas učinio i da ga još više poštujemo te pokušamo njegovati i živjeti, u ovom našem vremenu, nešto od onoga što nam je on ostavio u baštinu kako bismo kao narod opstali i napredovali.
Kraj