Stare sjekire, čekići, motike i druge alatke kada se u kućanstvima više ne koriste obično završe u starom željezu. No, u slučaju Franje Tota iz Bođana to nije tako. On ne samo da je sačuvao sve stare alatke iz svog kućanstva već ih više od 10 godina predano sakuplja, pa sada njegova zbirka ima oko 10.000 raznih predmeta, a samo sjekira je oko 2.000. I dopunjuje se još uvijek, jer Franja i dalje ne može odoljeti zanimljivim komadima na koje nailazi.
Sačuvani rijetki, lijepi primjerci
Franjino kućanstvo jedno je prostrano gospodarstvo, a posebno mjesto u njemu ima kolekcija starih alatki. U jednoj posebnoj prostoriji uredno je složeno nekoliko tisuća komada, a samo za naš dolazak Franja se potrudio prikazati i ostale predmete koji su zbog prostora složeni na drugom mjestu. I da nismo imali točnu adresu, izdvojenu kuću nismo mogli ne primijetiti jer se još s ceste vidio dio Franjine neobične zbirke.
»Sakupljati stare sjekire i druge alatke počeo sam prije 10-12 godina i sad tome nema kraja. Čim vidim nešto što mi se dopadne moram to imati u svojoj zbirci. Obilazim vašare gdje uvijek nađem zanimljive i neobične komade, prodavači sekundarnih sirovina također znaju za moju strast pa mi i sami donose, momci koji rade na našem lokalnom otpadu isto tako za mene uvijek odvoje po nešto. I mještani kada nađu nešto na svojim tavanima donesu, a ja se potrudim da te komade držim na vidnom mjestu tako da uvijek mogu doći i vidjeti ono što su mi poklonili. Da ovi predmeti nisu završili u mojoj zbirci, otišli bi u topionicu. Ovako sam uspio sačuvati rijetke, lijepe primjerke«, priča Franja.
Rijetko, samo kada ima više primjeraka istih komada, nešto proda, a kako kaže sada mu je žao što se malo nepromišljeno odrekao nekih zanimljivih predmeta.
»Prvo sam počeo sakupljati sjekire, pa čekiće, a onda su stigle i druge alatke«, kaže Franja koji nam s uživanjem pokazuje svoju zbirku, koju bi slobodno mogli nazvati i jedinstvenim Franjinim muzejom.
Primjerci iz pretprošlog stoljeća
Izabrati što mu je najdrže u zbirci Franja ne može. Svaki komad ima za njega svoju vrijednost, ljepotu. Ne može izabrati najdraže, ali može pobrojati one koji se izdvajaju po svojoj specifičnosti ili starosti.
Najstarija je jedna maklja iz 1833. godine (nož s drškama za obradu drveta), sjekira iz 1902. godine, jedna iz 1910., iz 1945..., ruska vojna sjekira koja može biti i sjekira i pila…
»U takvom su stanju u kakvom su stigle u moju zbirku. Imam i sjekire bradvine kojima se nekada tesala građa. One imaju malo zakrivljen ugao da se prilikom rada ne ozlijede ruke. Uspio sam naći deset desnih i samo jednu lijevu«, kaže Tot.
Nama su među 1.500 čekića za oko zapala dva, jedan od 15 kilograma i odmah uz njega mali od tek 50 grama. Kaže naš domaćin čekići od 4 ili 5 kilograma nisu rijetkost, ali se ne nalazi često onaj od 15 kilograma. Uredno složeni su pijuci, stara glačala, škare za različite namjene, šusterski čekići, nakovnji (željezni podmetač na koji se stavlja alat koji se kuje), sjekire različitih oblika i iz različitih razdoblja, stupice za divljač…
»Uživam u ovome. Poslije poslova koje radimo odmaram tako što sjednem ispred prostorije u kojoj je zbirka, vjetar polako puše, a obješeni alati udaraju jedan o drugoga. Tu nalazim mir i zadovoljstvo«, priča Franja.
A osim njega, u njegovom muzeju mogu uživati i drugi, jer su vrata svima otvorena. Dolaze turisti, radoznali putnici, novinari, studenti...
»Ovakva zbirka je možda jedinstvena u cijeloj Europi. Ali i dalje ne mogu odoljeti i dodati još po neki zanimljiv komad. Što dalje, sve mi je draže što sam prije desetak godina počeo stvarati ovu zbrirku. Dođu ljudi iz radoznalosti, iznenade se onim što vide, lijepo im bude ovdje, pa uz njih i meni je puno srce i imam onda još veću volju tražiti i dalje nove predmete za kolekciju«, kaže Franja.
Iako je zbirka njegova briga, »zarazio« je po malo i ostale članove obitelji, koji s odobravanjem gledaju na Franjin hobi i trude se svim posjetiteljima biti dobri domaćini.
Z. V.
