Tri dana prije puta, a još si ne mogu priuštiti uživanje i planiranje obilazaka. Plan odlaska na Divčibare postojao je i u studenome, a onda se dogodilo da sam bila pozitivan na covid testu, pa su moji prijatelji krenuli u ovu avanturu bez mene. A sada, tri dana prije puta, izvjesnost putovanja visi o koncu, jer, zbog nekih životnih okolnosti, netko od nas možda neće moći putovati, a ostali bi u tom slučaju trebali ostati kao podrška.
Zbog svih ludih okolnosti koje su nas zadesile ovih dana imam potrebu lutati, maštati i planirati.
No, čini se da je splet okolnosti bio na našoj strani i svi smo dobili dozu odmora i opuštanja koja nam je bila prijeko potrebna. Prtljažnik je bio pun, a put Divčibare pred nama.
Divčibare na Maljenu
Spadate li u većinu koji misle da su Divčibare planina i koji su u igri zanimljiva geografija, za planinu na D odabrali Divčibare. Znam, ima puno ljudi koji putuju na ovu destinaciju, a ne znaju da su Divčibare samo jedan dio, najpopularnije naselje, na planini Maljen.
Planina Maljen je dio Valjevskog gorja i proteže se u pravcu istok-zapad u dužini od 15 kilometara. Maljen je po svom sastavu uglavnom sačinjen od vapnenca, a najviši vrh je Kraljev sto s 1.104 m nadmorske visine, dok je svakako najpoznatiji Crni vrh (1.098 mnv) koji se nalazi u blizini Divčibara. Uz ova dva vrha tu su i Stražara, Paljba, Golubac i Velika pleća. Svi ovi vrhovi povezani su uređenom pješačkom stazom i asfaltnom cestom, pa je moguće obići ih i pješice i biciklom ili automobilom.
Posebna priča su rijeke i potoci koji se nalaze na planini i u mekom vapnencu čine usjeke strmih litica. Neke od njih su Bukovska i Krkčmarska rijeka, Kozlica, Paklenica, te Crna reka i Crna Kamenica. Svakako najatraktivnija je rijeka Manastirica koja izvire ispod vrha Kraljev sto i u čijem se gornjem toku nalazi vodopad Skakalo, šesti po visini u Srbiji.
Zapis s terena
Prije ovog puta nisam radila zadaću, jer sam znala da sam u društvu onih koji već hodaju stazama Divčibara i bila sam sigurna da ću u svemu uživati. Divčibare su blizu i do smještaja smo stigle za četiri sata, tako da smo imale slobodan dan za šetnju. Plan je bio pokazati mi okolne vrhove i stazu koju su moji prijatelji već upoznali. U blizini našeg smještaja bio je Crni vrh na koji uspon nije odveć ozbiljan, ali je pogled savršen. Tu smo imali prvu dilemu hoćemo li ići do slapa Skakavac ili nastaviti blažim stazama.
Najveći problem nam je bilo moje koljeno koje u posljednje vrijeme ne surađuje sa mnom puno i koje zahtijeva nježnost. Kako bismo imali put do Skakavca, koji traje tri sata u jednom smjeru i malo više natrag, a do mraka ne bismo stigli, spontano smo krenuli na drugu stranu i čekali da nam se put nametne. Vrlo brzo smo naišli na putokaz koji je vodio do Vražijeg vira i šutke su svi krenuli prema njemu. Nestvarna priroda ovog zaštićenog prirodnog rezervata dala nam je najljepšu stazu cijelog putovanja, barem ako mene pitate. Valovita, duga trava koja ovdje stvara meke brežuljke, stvara prizore iz bajke. Kao da ste u nekoj nestvarnoj zemlji u kojoj žive čudna bića.
Cijelo područje Vražijeg vira prostire se na padini Velikog pleća i obuhvaća 29 hektara na kojima se nalazi mješovita šuma bijelog bora, breze, bukve, jarebice, krastavosti i borovnice. Rijeka Crna Kamenica na ovom području teče kroz klisuru i gradi brojne slapove i virove, među kojima se ističe Vražji vir. Staza do izvora je fantastično markirana, ali problemi su nastali kada smo odlučili nastaviti obilazak i učiniti ga kružnim. Izgubili smo markere, preskočili potoke i u jednom trenutku skliznuli niz padinu prekrivenu čarobnom, ali vrlo skliskom stazom. Jesmo li pogriješili ili je ovo izazov koji staza nosi, nisam sigurna, ali znam da je ova tura po dolasku u smještaj zauzela posebno mjesto i svakako mi je jedna od najdražih s ovog putovanja.
Iako Divčibare, pa čak i cijeli Maljen, svake godine primaju sve više turista, ovdje ipak možete doživjeti pravu izolaciju i pobjeći od svakodnevice. Ono što smo primijetili je pojačana gradnja i čini mi se da će ovo mjesto uskoro biti opasna konkurencija urbano razvijenom Zlatiboru i Kopaoniku. U nadi da se to neće dogoditi, zahvaljujem se Maljenu i Divčibarama na prekrasnom produženom vikendu i najavljujem ponovni posjet na jesen i pohod na njihove gljivarske staze.
Gorana Koporan
