Ma nisam redovno ni došo iz škule, ni usta otriso iza astala od užine a majka viče: »Marne, eno ti stižu druge«. Mislim se, Bože dragi pa ove će se priseljit kod nas, pa niki dan su bile. Kako su već lipi dani, ja pometo stolceve i mali astal pod or. Okolo zumbulli, škrinjice, jabuke procvale. Lipo i meriši, ko u raju. Vala im neće smetat što sam je izmistio napolje. Jest da su smrznite al ka j’ ovaki dan šteta sidit unutri. Vidim Baka Janja, Marica i Manda a nema Tonke no misto Tonke njezina sna Marija. Eh, sad nas ima baš, i od oni od devedest godina, od ovi ko ja što sam silom nakupio dvanajst i od oni što imu oko četrdest, koliko ima Marija. Posidali, okripile sokem od baze što sam im napravio i krenile. Ko uvik, baka Janja prva počinje i određiva od čega će se divanit. Počela ope od izbora i glasanja, a ja mislio da su fala Bogu prošli no ono izgleđe da vala i kad su prošli nisu prošli. Kaže da j’ eto ona baš pratila, što bi rekli kartači gibicovala, kako se to sve dešavalo potli. Mislila je da j’ to sad rešito, da su jedni pobedili a jedni izgubili, kad ono kaže da baš i ni tako. Kaže da ne razumi kako to ovi što su pobedili divanu na sva usta da j’ sve potaman al da smo skrenili udesno. »To bi bilo skoro ko kad bi ja skuvala za za veliki svetac užinu, da za astalem svi divanu da j’ najbolja što su jili a potli, sutra na dvoru jel sokaku divanu da se eto moglo pojist al je ko mogla bit bolja.« Na to će Marija, Tonkina sna onako s visoka da se sve iz nebesa vidi. Da to zna bit kod glasanja. Da jedni pobedu al da se zna desit da se skrene kadgod digod. Kaže kadgod ulivo a kadgod udesno, a kod nas se toičke skrenilo udesno. A to kaže za nas baš i ni dobro mada mlogi viču baš da smo tako triballi skrenit. No isto ovi što su ko pobedili kažu da će mo mi ipak it pravim putem što bi onda rekli baš pravo, nuz dlaku što bi rekli. Auu.., ova Tonkina sna j baš načitana što bi rekla mislim se. No ni to dugo trajalo kad ju baka Marica baš ono poklopila. „Eto, sve llipo, sve dobro, ko nikad kako sam slušala, kad ono eto jutroske već divanu ko ono izdaleka, potijano, da će mo od tog našeg spravnog puta it do kraja godine ope glasat. A ni joj jasno kako su ovi što su pobedili ošli udesno kad oni iđu pravo i cilo vrime divanu da iđu pravo. I otkale sad da se desilo da se baš toliko priteže, zanaša udesno. Sve ko u raju kad ono baš i ni. Bome vidim zakuvalo se. Na to će baka Manda da to njoj skretanje baš sumnjivo. Kaže da j’ čula da su i oni avtobusi što su išli navijat digod skrenili. Al što su skrenili, kaže da j’ čula i da su ovi naši, Martin Lažov i Priletačević digod skrenili, cigurno mal više, pa su se pogubili i nisu se ni vratili avtobusem kojim su ošli. Kaže da bi se smila kladit da su čim su se najili sendviča digod skrenili desno i ošli pokvasit usta, pa se pogubili, Bože dragi, dosta nam skretanja al izgleđe da j’ ovo skretanje udesno baš odviše ni dobro. E, na kraju se ja sitim šta ću pitat pa ću: »A šta da smo skrenili livo a ni desno, kako bi nam onda bilo?«. A baka Janja će sva važna da j’ nama, kako vidi, sve jedno izgleda, desno jel livo jer svakako ko ne skrene jel stoji u mistu a malo je kuražan iđe pravo i na truli Zapad. Mislim se svi pametni, al baka Janja je vr. Kod te nema livo-desno – pravo već sam onako kako jeste.