Faljen Bog, čeljadi moja. Tako sam se već zaželio ić u varoš; već ne pamtim kad sam bio. Ovo vrime već nikako da se malo prolipča da mož ić na bicigli. Doduše, imam ja i limuzinu od dvajst jednu godinu, al je benzin zdravo skup. Ta više košta litra benzina neg litra vina, a kako je krenilo biće, divane, još i skuplje. Da je samo benzin, neg sve očlo gori. Samo još valjdar kruv nije očo uduplo, malkoc su i njeg digli al spram ostalog borme je još najjeptiniji. Ja se stalno ovoj mojoj izrondzavam, a ona se dositila pa mene poslala u dućan. Kad sam izašo iz dućana, samom sebi ne virujem – očla crvena samo na ono najosnovnije... Ona se smije pa veli da sam se sad uvirio, al i jesam borme. Ne znam, čeljadi moja, jeste da je kruv najeptiniji al da Bog prosti i nije baš bogzna kaki. Sav je ko žvakaća, a kad se malo ostane u kruvari sav se izmrvi. Šta li meću u njeg, da mi znat? Naraste, a na maži nije ni po kile. Kaže Periša da meću nike additive, šta li, pa zato budne taki lip ko da ga prave za izlog a ne za poist. Podsitio sam se kadgod kad su išli za Italiju donesivat kojikake drangulije, one bebe na krevete što se u čistu sobu mećale a i one voštane banane i pomorandže. Ondak su to mećali u lipu zdilu nastal, al samo za gledanje. Ko se privario, pa košto kugod da je sviću zagrizo. Bilo je tog o-joj-oj, puna stareška peca. Onda je nisu još prikrstili u tržnica i nije bilo ovi dugački zgrada već samo par redi plevani astala. Sidim ode u vrućoj kujni, al mi stalno miso na njivi. Čeljadi moja, nema kiše. Neće borme valjat, neće. Ječmovi se već žute i dobivaje gaće, ni žita nisu baš za falu, malo ako nećemo mi paori debelo fasovat, ako ostane ova suša valjdar će bit navršeno toliko da se nagodinu ima šta posadit. A kad se sitim koliko smo morali platit veštak i sime, pa gorivo, ta žito bi tribalo bit bar dvared skuplje neg lani! Doduše, i sad je već poskupilo al ne za nas što smo ga sadili već samo za ove što ga priprodaju a novce metnu sebi u džep. Veli Joso da je sad svudank tako. Kaže da je to zbog rata, a ja borme niki ne virujem. Ta naša država ovrše toliko žita da se možmo triput priranit i tu ne privaćam ničiji divan. U tim sam poslu provo vik i dobro ga znam. Drugo je to što ga sad naši moćnici izvezu, a posli uvezu rđavo brašno jel je jeptinije. Nek ide narod kad trpi i vokšuje. Pa poskupio ogriv, a njive u državi nestaju. Nema i ko radit pa i priuzima šuma. Zašto ondak triba poskupit ogriv? Rudnika imamo uglja fala Bogu, a ode cina u nebesa. Pitam vas kake to veze ima s ratom? Ta nikake, samo kogod buni svit i diže cine a baš ga briga kako svit pati. A pati, ja vam velim. Vidim to kad se već ovim mojim Ivković šorom probiciglujem, a kamol digod dalje da se otisnem. Prošlo je vokšovanje, a od naše ambulante u selu ni traga. Tako je borme i s poštom. I opet se potvrdilo ono staro divanjenje: »Falite me usta moja jal ću vas izlupat nikakom kuružnom«. Uh, dosta i od mene. Ajd, zbogom. Iđem čistit svinjak.